Sve do pred izbore 2006. godine HDZ BiH bio je stožerna stranka hrvatskog naroda u BiH.
I kako to već biva,u ustaljenoj praksi hrvatskog političkog korpusa u BiH, dolazi do nesuglasica i raskola,a već stvorena frakcija unutar HDZ-a BiH, uz nesebičnu pomoć sestrinske stranke HDZ-a iz Hrvatske, i njena predsjednika Ive Sanadera i Luke Bebića, a na čelu sa Božom Ljubićem, Martinom Ragužem, Rudom Vidovićem, Nedjeljkom Rimcem, Damirom Ljubićem, Josipom Merdžom i Pericom Jelečevićem, na Utemeljiteljskoj skupštini, od 08. travnja 2006. godine, donose odluku o osnivanju Hrvatske demokratske zajednice 1990, ili u skraćenom obliku HDZ1990.
HDZ1990, nakon svog osnutka, i u „suradnji“ sa HDZ-om BiH, a pripomognuti sa HSP-om Đapić-dr.Jurišić, za Opće izbore 2006. godine, instalira u tročlano Predsjedništvo BiH Željka Komšića, kao „predstavnika hrvatskog naroda“.
Božo Ljubić, u obrazloženju „zašto HDZ1990“,između ostalog reče:“ vodstvo koje je u stanju u partnerskom odnosu s ostalim strankama u BiH izgraditi stabilnu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu”, uz potporu Jurišića, pronađe SDA i SBiH za partnere u sastavljanju vlade Hercegovačko-neretvanske županije.
No, mora se priznati da su rezultati Općih izbora 2006. godine i išli na ruku HDZ1990, ali predsjednik te novoosnovane stranke, na krilima slave, izazova i blještavila, koje ga očekiva, prihvati se ministarske fotelje „Komunikacija i prometa BiH“.
I šta bi ?
Gdje mačke nema, tu miševi kolo vode.
„To be, or not to be“, ne nego TO i BI, jer nakon Lokalnih izbora u BiH i poražavajućih rezultata devedesetke, sestrinski HDZ u Hrvatskoj, na čelu sa Ivom Sanaderom, usljed neispunjenih očekivanja devedesetke i propalog projekta sličnog Njemačkom CDU-CSU (Kršćanska demokratska unija i Kršćanska socijalna unija - HDZ), okreće se opet svom već dokazanom partneru, starom HDZ-u i Draganu Čoviću.
Božo je morao znati da će mu Stranku „razrovat“ i iznutra i izvana.
Božo je morao biti u Stranci i uz Stranku, jer tako mlada Stranka morala je biti i te kako prepoznatljivija, transparentnija i narodu bliža, u odnosu na HDZ BIH i sa liderom koji bi imao tu moralnu vertikalu, ali Božo je bio skoro neprepoznatljiv, osim u nuđenju ostavka.
Stranka je morala biti temeljitije i discipliniranije vođena, a izostankom te dirigentske palice, desila se ona neminovnost, koja je svojstvena svim strankama koje su nastale kao produkt frakcijaških borba, unutar matične stranke, a to je kolaps i nestanak sa političke scene.
Od tada, pa do danas, Stranka koja je obećavala, dovela je samu sebe u jedan politički sunovrat, po kojem će jedino biti i zapamćena.
Dragan Čović je usljed Ljubića nedosljednosti i šlampavosti obilato iskoristio ponuđenu mu Sanaderovu ruku spasa.
Mora se priznati da je Čović izvukao HDZ iz ponora, ojačao ga, a uz to ojačao i nametnuo sebe, kao vodećeg političkog lidera Hrvata u BiH.
Nakon Sanaderova i Ljubićeva debakla,slijedi otriježnjenje i liječenje mamurluka.
Mamurluk se, evo već nekoliko godina pokušava liječit sa ujedinjenjem, prisajedinjenjem i drugim oblicima dopadljivosti hrvatskom, politički nezainteresiranom puku.
Prisajedinjenje je uvelike zabavljalo i još uvijek zabavlja komentatore raznih portala.
Prisajedinjenje, po Statutu HDZ1990 je skoro nemoguće i skoro neizvodljivo, na takav način, kakvim se prezentira po medijima, jer u članku 62., navedenog Statuta stoji:
“Odluku o statusnoj promjeni donosi Sabor HDZ 1990.
Ova Odluka je pravno valjana samo ako se donese većinom od 75% ukupnog broja punopravnih članova sabora.”
To znači da se o svakoj statusnoj promjeni HDZ990 treba sazvat Sabor.
Nezgodno je uvjerit 75% članova Sabora da se Stranka mora gasit i da tim činom nestaje sa političke scene. Možda bi se nekako i moglo uvjerit ovih 75% poslanika na Saboru, ali ako se zna da su izaslanici Sabora birani u svojim Podružnicama i Županijama, onda je mala vjerovatnost da bi se moglo doći do pozitivnih i priželjkivanih rezultata u donošenju odluke Sabora o brisanju stranke iz Sudskog registra.
I dok Božo polako, ali sigurno, nestaje sa političke scene, Čović iz dana u dan biva sve jači i jači.
Možda bih još pisao, ali me glazba dekoncentrira.
Slušam Željka Bebeka, a na repertoaru pjesma “Šta je meni ovo trebalo” i sjetih se Bože Ljubića.
Prisajedinjenje je loše, čak i
