Bila je topla ljetna noć, Mile i nekoliko njegovih prijatelja su upravo stigli u kolibu na odmor preko vikenda. Nakon napornog ljetnog zadavanja na WHFu red je i odmorit malo. Koliba se nalazila u šumi iza brda, pripadala je Markovom ćaći. Ekipa je bila vesela, razdragana, malo se jelo, malo se pilo, a neki su i malo duže na WC-u ostajali. Kako je se spuštao sve gušći mrak, tako je okolicu kolibe hvatala sve veća tišina, tišina kakve nema u gradu….a ni na Širokom.
Janja je prva bila koja je primijetila čudne zvuke oko kolibe, ostali su je zezali da halucinira da joj vjerojatno stomak krči od turšije i sira iz mjeha. No kako su zvukovi postajali sve intenzivniji, Mile se prvi ohrabri da izađe i provjeri šta ih proizvodi, jerbo je bilo evidentno da nije Janjin stomak, bila je na WC-u i istovarila se….
Nakon što je hrabri Mile izašao i zamakao 5-6 metara ispred kolibe, počinje horor, na njega se sa svih strane obrušiše žive stative i prečke - 2 stative su ga držale, dok su ga prečke mučki udarale. Zvukovi su bili stravični, najsličniji kovanju mačeva u hodnicima Morije.
Mile ostade na podu bez svijesti, a žive stative i prečke se zaputiše u nekoliko smjerova, jedan dio prema bečkim poslovnim školama, a neke su viđene u krugu filozofskog fakulteta u Zagrebu. Idućeg jutra kad se Mile probudio u bolnici, ničeg se nije sjećao, samo je osjećao veliku bol u cijelom tijelu. A njegove kolege, Janja, Marko i ostali, su izjavili da se ni oni ničeg ne sjećaju - i da nisu vidjeli ništa, jer ko bi im povjerovao u tu priču o živim stativama i prečkama??? Proglasili bi ih ludim…..
Legenda kaže, da će za koju godinu-žive stative i prečke se vratiti u naše krajeve, prerušene u akademske građane i malograđane, te da će biti zaposlene na važnim pozicijama….Zato je svima bolje da šute, i ne spominju tu Noć živih stativa!
