Stotinu godina od revolucije, sve je veći interes za život, djelo i baštinu Josifa Visarionoviča Staljina. Zapadni propagandisti sve su skloniji uspoređivati Putina i Staljina. Famozni Koba je, poznato je, pušio lulu, a manje je poznato da je volio jedino duhan iz cigareta u čijem imenu je riječ - Hercegovina. Iste te cigarete danas puši Sergej Lavrov.
Cigarete Hercegovina Flor proizvodila je moskovska tvornica duhana "Java" još i prije revolucije. Tvornica se zvala "Java" jer je uvozila duhan iz Indonezije. Za Hercegovinu Flor, međutim, uvožen je duhan iz Hercegovine ili je korišten izvorno hercegovački duhan, a uzgajan na Kavkazu kako su ga donijele izbjeglice iz Hercegovine
Ima tih južnoslavenskih zemalja i pokrajina koje su već na razini imena u kulturološkom smislu brend, iza čijih imena stoji veliki, kako se to kaže, simbolički kapital. I svaka čast u tom smislu Crnoj Gori ili Dalmaciji, ali teško da su i one unutar te konkretne ljestvice simboličke težine dorasle - Hercegovini. Kad je sebi svojevremeno Stjepan Vukčić Kosača dodijelio titulu hercega, teško da je mogao naslutiti kako će se pokrajina dotad poznatija kao Hum u budućnosti nazivati Hercegovinom.
Sva četiri južnoslavenska naroda koja dijele isti jezik (Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi) vezani su za Hercegovinu: Hrvati su dominantno naseljeni zapadno od Neretve, Srba je opet najviše istočno, Bošnjaci su uglavnom koncentrirani u samoj riječnoj dolini, dok su još od devetnaestog stoljeća ekspanzionističke težnje crnogorskih vladara usmjerene ka Staroj Hercegovini.
U svom magnum opusu, knjizi Karakterologija Jugoslavena, Dvorniković navodi izreku po kojoj Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli
; Emir Kusturica se negdje poigrava dosjetkom: U meni se bore čovjek i Hercegovac, plašim se da Hercegovac ne pobijedi
, a jedan je pjesnik ime svog zavičaja poetski i inovativno ispisivao kao: Herc Ego Vina, što bi se reklo: Zemlja srca, zemlja jakih individualnosti i zemlja vina. Hercegovina je, naravno, i zemlja duhana. Naročito je to bilo svojstveno kasdnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću.
U nekim svojim prozama čija je radnja smještena u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Mirko Kovač, jedan od paradigmatski hercegovačkih pisaca, potencira značaj duhana za to podneblje. Ljubitelji dobre škije cijene hercegovački duhan: od starih seljaka, umalo stogodišnjaka, po balkanskim vrletima, do brucoša i studenata hipsterske provenijencije koji pozerski motaju cigarete po pomodnim kafićima.
A opet, najveću slavu hercegovačkom duhana u globalnim okvirima osigurava Josif Visarionovič Staljin. Priča o načinu na koji je Staljin pušio i jedinom duhanu koji je zaista volio već desetljećima je dio njegovih biografija i mora informacija koje povijest poseduje o jednom od ključnih državnika modernog doba.
Ipak, u skorije vreme, a iz perspektive danas vodeće i hegemonistički snažne anglosaksonske kulture, na tu je činjenicu iznova skrenuo pažnju jedan pisac. Reč je o jednom od najznačajnijih suvremenih engleskih pisaca - Julianu Barnesu, i njegovom najrecentnijem romanu - Šum vremena.
U vrijeme (anti)putinovske histerije, smještanje radnje u Rusiju za vreme SSSR-a može djelovati i kao komercijalno opravdan potez, međutim Barnes je i ranije pokazivao veliki interes za tematiku života u socijalizmu, odnosno kraju socijalizma i nastavljajućoj tranziciji.
