U protekle dvije godine pedagozi i psiholozi zaposleni u osnovnim i srednjim školama općine Ljubuški su u par navrata informirali roditelje/skrbnike o (ne)odgovornom korištenju interneta i informacijskih tehnologija općenito. Ova tema je neiscrpna i stoga je čest predmet razgovora pedagoga i psihologa s učenicima.
Psiholozi i pedagozi zajedno s kolegama defektolozima, logopedima, radnim terapeutima, socijalnim radnicima i socijalnim pedagozima čine Stručni aktiv stručnih suradnika uposlenih u školama ŽZH. Aktiv je neformalno tijelo koje djeluje na razini županije, a njegovi članovi se samoinicijativno sastaju i razgovaraju o tekućim problemima u školstvu, kao i o novim pojavama u društvu koje utječu na učenike i radno okruženje. O svim aktualnostima komuniciraju s nadležnim Ministarstvom obrazovanja, znanosti, kulture i športa ŽZH.
U OŠ Marka Marulića Ljubuški učenici triju završnih razreda koji učine Učeničko vijeće su protekli mjesec ostalim učenicima predstavili plakat s osnovnim informacijama o obliku nasilja koje se okvirno naziva internetskim. Protokol o postupanju u slučaju nasilja u školama ŽZH koji je izveden iz zakona o osnovnom i srednjem školstvu propisuje proceduru postupanja u slučaju nasilja. Protokol osim fizičkog, psihičkog i seksualnog prepoznaje nasilje zloupotrebom informacijskih tehnologija. Upravo se o posljednje navedenoj vrsti nasilja ponajviše priča proteklih godina. Osim upućenog apela, pedagozi i psiholozi uposleni u osnovnim školama općine Ljubuški su gostovali u nizu radijskih emisija na temu prevencije nasilja na radiju Ljubuški i Mir Međugorje.
Izazovi današnjeg vremena su dobili jednu novu dimenziju širenjem interneta i pojavom pametnih mobilnih telefona, te mogućnošću priključka na internet u svakom trenutku. Za djecu školskog uzrasta problem nastaje kad roditelj/skrbnik ne kontrolira korištenje moderne tehnologije. Osim nekvalitetno uloženog vremena problem je u konzumiranju sadržaja na internetu, a pogotovo korištenje socijalnih mreža i aplikacija s ciljem nanošenja štete drugoj osobi. Klasični oblici nasilja poput fizičkog pomalo izlaze iz fokusa, a slučajevi cyberbullyng-a postaju izazov za otkrivanje i spriječavanje.
Tako smo u praksi prepoznali slanje prijetećih poruka, ocrnjivanje i optuživanje drugog slanjem glasina ili laži s ciljem narušavanja ugleda ili odnosa s drugima, lažno predstavljanje, otkrivanje nečijih tajni, podataka i slika koje nisu namjenjeni javnosti i sl.
Sudeći po provedenim anketama, učenici općenito još uvijek detektiraju fizičko nasilje kao najgoru vrstu nasilja, međutim sve su svjesniji različitih oblika psihičkog nasilja pa i ostalih oblika nasilja.
U praksi smo se susretali s pojavom kako određena igra u kratkom vremenskom razdoblju postane prihvaćena među grupama djece, a primjerenost te igre je u najmanju ruku sporna. Čitamo kako se svijetom povremeno proširi poneka online igra koja uključuje zadavanje izazova koji je potrebno ispuniti, a ishodi su tragični. Zadnjih dana možemo pročitati i u regionalnim medijima o pojavi igre pod imenom The Blue Whale Game (Plavi kit). Bez obzira na eventualnu neprovjerenost svih informacija koje su se pojavile možemo reći da su vijesti o ishodima igre zastrašujući. Bez obzira na spomenutu igru, strašno je čitati o pojavama poput prijenosa uživo preko socijalnih mreža scena mučenja druge osobe ili samoozljeđivanja. Činjenica nad kojom se kao ljudi moramo zaustaviti i zamisliti jest da su neki „lajkali“ i dijelili takve sadržaje bez da im je prva pomisao bila da trebaju obavijestiti policiju. Socijalni psiholozi su u nekim istraživanjima dokazali da stupanj osobne odgovornosti u virtualnom svijetu i u ovom, stvarnom, nije isti te na taj način možemo objasniti kako ljudi s puno većom dozom kriticizma i podlosti šalju neprimjerene poruke drugima, pogotovo pod krinkom anonimnosti, nego što bi bili spremni izreći to naglas.
Kao društvo nismo imuni na ovakve pojave, a ako ne budemo više djelovali preventivno one će doći i do nas brzo. Odgovornost imaju roditelji/skrbnici, odgojno-obrazovne institucije, institucije koje skrbe o zdravlju pojedinca, a nadasve ljudi koji upravljaju smjerom u kojem će se svi ovi faktori kretati. Upitan je argument roditelja školske djece da dijete mora nositi mobitel i u školu kako bi bili u kontaktu. U praksi vidimo da su to redom kvalitetni pametni telefoni s mogućnošću pristupa internetu i igranja igrica što nema puno veze s osnovnom funkcijom telefona.
Nadalje, djeca formiraju grupe svog odjela ili užeg društva unutar odjela na društvenim mrežama ili aplikacijama što povremeno dovodi do neprimjerne komunikacije pa i čistog maltretiranja.
U takvom slučaju ovisimo o hrabrosti žrtve da to prijavi ili savjesti djeteta koje promatra i svjesno je svoje odgovornosti da to treba prijaviti i zaustaviti. Neki roditelji ne znaju ni da im djeca tijekom noći surfaju internetom iz kreveta te šalju poruke drugoj djeci u sitne sate. Također, svjedočimo prenošenju sukoba među djecom koji je započet u nekoj tajnoj online grupi, a nastavio se u školi ili obrnuto.
Svakako bi trebalo dodatno pojačati nadzor nad djecom po pitanju korištenja interneta. Autoritativni roditeljski stil je optimalan stil i niste manje prijatelj svom djetetu ako ne podliježete društvenom pritisku i kontrolirate ga.
Potičemo roditelje na suradnju sa školom po pitanju spriječavanja svakog oblika neprimjerenog ponašanja učenika i da ne čekaju trenutak kad problem eskalira već da ga zajednički, sustavno rješavamo. Od roditelja se danas očekuje informatička pismenost i stav da kontrolom korištenja modernih tehnologija ne ugrožavaju privatnost svoje djece nego im pomažu da razviju pravilan stav o korištenju istih.
