Stara narodna poslovica kaže kako se najbolje stvari u životu dogode slučajno, a ako sam naslovom ovog teksta naljutio nekog profesora zemljopisa, ispričavam se, nije bilo namjerno. Istina, do sada se iz Ljubuškog u Vrgorac moglo doći samo kroz Crveni Grm ili Orahovlje, a u dobra stara vremena i kroz Prolog, Gredu i Kašče, ali naša planinarska družina iz Ljubuškog pronašla je svoj put do Vrgorca kroz Šibenik. Naravno, Šibenik iz naslova nema nikakve veze s rodnim gradom Dražena Petrovića i Miše Kovača, već se radi o planinskom vrhu koji je s visinom od 1314m najviši vrh Zabiokovlja.
Vrh Šibenik nalazi se istočno od vrhova Matokita i Svetog Mihovila, i najslabije se vidi iz Ljubuškog. Na uspon prema vrhu se kreće iz sela Stilja u općini Vrgorac, koje graniči sa selom Kaščem u općini Ljubuški. Zbog prilično velikih vrućina za početak lipnja, ali i zbog najviše visine na koju smo se do sada uspinjali, krenuli smo dosta ranije nego inače i već oko 7 sati smo sva petorica bili na Stilji. Četveročlanoj ekspediciji sa Svetog Mihovila; Damiru Tolju, Vinku Hercegu, Josipu Grbavcu i mojoj malenkosti, priključio se najmlađi član ekspedicije, četrnaestogodišnji Stanko Vištica iz Veljaka, koji je vjerojatno najmlađa osoba ikada koja se uspela na Šibenik. Kako smo već ranije izvještavali o našim usponima na Vrlosinj, Matokit i Sveti Mihovil, ekipa je izrazila želju da i ovaj naš pohod podijelimo s javnosti.
U podnožju Šibenika dominira gusta bjelogorična šuma, uglavnom bukva, jasen, grab i divlja jabuka, a put je doslovno obasut cvijećem i travom, uz ponešto kadulje i vrijeska. Nigdje traga jeli, smriču i boriću. Kažem gusta bjelogorična šuma, ali ne toliko gusta da ne vidimo vrh na kojeg se trebamo popeti, i sa kojeg ćemo onda vidjeti najviši vrh na kojeg trebamo stići. Damir je i ovaj put u neslužbenoj funkciji vodiča, posebno zbog već ranijeg iskustva uspona na Šibenik, dok nam je svima ostalima ovo bio prvi uspon na najviši vrh Zabiokovlja.
U svakom slučaju, koračali smo bez zastajkivanja, i pogled prema vrhu nije bio nimalo impresivan kao pogled prema Matokitu ili Mihovilu. Elem je to zanimljivo, od tri vrha Zabiokovlja ovaj je najviši, a najslabije se vidi iz daljine iz Ljubuškog, a evo i kad se približiš planini, opet nekako najslabije vidiš Šibenik. Možda bi planinu trebalo promatrati sa druge strane kako bi vidjeli njegovu veličinu?
Osim toga, Šibenik nije piramidalnog oblika poput Matokita ili Mihovila, već ima nekakav oblik elipse, gdje su rubovi elipse strmi planinski klanci a unutrašnjost elipse velika udubina, gotovo poput jame. Vrh Šibenika uopće nije špicast, već izgleda prilično tupo i zaobljeno, ala Gaussova krivulja. Kasnije će se ispostaviti kada dođemo na vrh, da sa Šibenika puca i najlošiji pogled, jer je sa svih strana zaklonjen drugim vrhovima, pa se i more vidi puno slabije nego sa druga dva vrha ove planine.
Josip je ipak puno više uživao u ovakvom penjanju kroz šumu i zelenilo, nego kroz golo kamenje Svetog Mihovila. Vinko je ovaj put bezuspješno tragao za ostacima prapovijesnog ljudskog djelovanja, a Stanko je obilazio svaki kamen i provaliju i opet nije zaostajao za nama, već dapače stalno je bio na vrhu kolone. Sudeći po svim njegovim predispozicijama, novi Stipe Božić je rođen u Ljubuškom.
Kretali smo se dakle tim opisanim rubom elipse. Izgledalo je kao da kružimo planinom da bismo stigli do vrha, međutim to je bio definitivno najbliži put. Da smo išli "drito" prema vrhu, morali bismo se spuštati duboko u dno opisane elipse, pa se onda s tog dna ponovno dizati prema vrhu. Takvim putem potrošili bismo puno više vremena i snage.
Na otprilike 950m nadmorske visine pronašli smo idealno mjesto za odmor. Tradicionalni roštilj na praljku zamijenili smo ovaj put nešto modernijim roštiljem na pravoj metalnoj rešetki. Hladovinu je upotpunjavao i lagani povjetarac. Osim što smo okrijepili organizam, bilo nam je još važnije da smo se riješili tereta u ruksaku, i potpuno olakšali prtljagu. Josip je prihvatio Stankin izazov za partiju bele, ali kako ne znam ni pravila te igre, tako nisam na kraju razumio ni koji je od njih dvojice pobijedio.
Nastavili smo dalje, i negdje na otprilike 1050m sreli još jednog hercegovca. Bio je to poskok koji se odmarao između dva kamena, i koji nam je spremno pozirao. Odlučili smo mu poštedjeti život, kako ne bismo naljutili njegovu braću. Pokazalo se to ubrzo kao pametan potez, jer na putu do vrha smo susreli mnogo njegove braće, ali nijedan od njih nije nam naudio. Sigurni smo i da jedan od mnogih poskoka koje smo vidjeli nije bio brat već otac ili majka. Takva veličina i obujam zmije rijetko se viđa u našim krajevima.
Bilo je međutim i ljepših životinjskih prizora. U jednom trenutku, sa već velike visine, vidjeli smo negdje u podnožju planine i krdo divljih konja. Nismo doduše sigurni radi li se doista o divljoj vrsti, međutim konji su se šetali po planinskom sedlu između Šibenika i Svetog Mihovila gdje nema nikakvog naselja niti pojate, a držali su se skupa u čoporu baš kao divlje životinje. Kako smo već do tada naišli na divlje trešnje i divlje jagode, zaključili smo tako i za konje, mora da su divlji.
Na otprilike 1100m smo ugledali vrh planine, trenutak odmorili, i nastavili dalje. I na toj visini, planina je bila prilično bogata šumom. Šuma nas je pratila cijeli put od podnožja do vrha, što je također razlika u odnosu na Matokit i Sveti Mihovil. Ta dva vrha su više kamenita, posebno Mihovil koji je golo kamenje, osim u svom podnožju. Pogled na lijevu stranu je pucao upravo na Matokit i Sveti Mihovil, a s desne strane pružao nam se pogled na Imotski i njegovu krajinu. Pomislili smo kako bi Šibenik sigurno izgledao moćnije kada bi ga gledali iz Imotskog, nego što djeluje iz Ljubuškog. Ali nećemo saznati dok jednom ne pogledamo.
Približavali smo se vrhu. Stanko se silno želio obračunati sa svakim poskokom kojeg smo susreli, ali smo ga sprečavali. U jednom trenutku smo se i sjetili kako je poskok u Hrvatskoj zaštićena vrsta, i pametno zaključili: "Luda li zakona!"
Pri samom vrhu planine dvije su velike jame. U jednu se bilo nemoguće spustiti bez konopaca i ostale speleološke opreme, a u drugu se moglo ući do nekih 20-25m dubine. Vinko i Damir su se spustili, i osjetili kažu i do 10 stupnjeva nižu temperaturu nego što je van jame. Vinko ovaj put nije pronašao nikakve prapovijesne ostatke, ali u jami se takvi ostaci teško mogu i očekivati, za razliku od pećina.
Napokon smo stigli i do vrha. More smo vidjeli, ali ne tako dobro kao sa ostalih vrhova Zabiokovlja. S druge strane, pogled na hercegovačke planine bio je fantastičan. Vran, Čvrsnica, Čabulja, Prenj i Velež pružali su se kao put prema nebu. Ipak, najljepši je pogled bio prema dalmatinskom gorostasu Svetom Juri, najvišem vrhu Biokova, i drugom najvišem vrhu u Hrvatskoj, visine 1762m. Kada se stigne na vrh, obično se već počinju kovati planovi o slijedećim pohodima. Budući da Josip nije bio na Vrlosinju i Matokitu, pa su neki bili spriječeni ići na Mihovil i na Šibenik, a Stanko nam se tek priključio kod uspona na Šibenik, odlučili smo na jesen ponoviti pohode na ova četiri vrha, a u slijedećoj godini ako nas Bog poživi krenuti na novu planinu. U izboru nove planine, prvi favorit je svakako Biokovo, stoga je pala odluka da tokom ovog ljeta, s automobilom posjetimo "Park prirode Biokovo" i izvidimo teren za buduće pješačke posjete.
Pri silasku sa Šibenika, Stanko je još imao snage za završni sprint do auta. U selu Prologu smo još malo nastavili druženje uz piće i komentare našeg uspona. Pred nama je dugo toplo ljeto, okrećemo se lagano prema moru i rijekama.
