Ljubuški Info je digitalna povijesna arhiva neovisnog lokalnog portala Ljubuškog, s gotovo 40.000 pohranjenih članaka i dokumenata, počevši od 2003. godine.

Portal pruža neprocjenjiv uvid u društveni, kulturni, športski i politički život ljubuškog kraja i njegovih ljudi kroz više od dva desetljeća.

Na naslovnici, koja se povremeno osvježava, se prikazuju nasumični članci od 2003. godine.

Ukoliko želite pretraživati članke po vremenu objave, posjetite kronološki pregled.

Stari hotel

Jedan od zaštitnih znakova Ljubuškog sredinom XX stoljeća je građevina izmedu Pošte i nekadašnje Osnovne škole na putu Ljubuški-Vitina-stari hotel.

Njegova prošlost i početak rada se vezuje za familiju Jakić koja ga je izgradila da služi prvim turističkim ambicijama Ljubuškog.

U prizemlju zgrade nalazila se bašta na otvorenom, velika sala, kuhinja a na lijevoj strain prostorija za služenje pića “s nogu” te sanitarni čvor. Iza zgrade hotela se nalazio magazine za hranu i piće i prateće kancelarije. Na drugom spratu sobe su pretvorene u kancelarije a na trećem i četvrtom spratu su bile sobe za izdavanje. 60-tih godina ove sobe su bile “prolazne” za profesore i nastavnike u školama a najmanje za izdavanje putnicima “namjernicima”. Velika sala je bila centar okupljanja.

U njoj je “bujao” život, naročito ponedjeljkom. S vremenom je u nju prenešen ogromni šank, jer je prostorija nasuprot velikoj sali “izdana” mesnoj industriji “Zmajevac” iz Zenice. Ugostiteljsko preduzeće “Vodopad Kravica” je (ne)uspješno rukovodilo ovim turističkim objektom jer je godinama bivalo u gubicima.

Improvizirana autobuska stanica se nalazila preko puta starog hotela pa su svi putnici imali prilike da koriste ugostiteljske usluge u starom hotelu.

Danas Ljubuški posjeduje autobusku stanicu primjerenu drugim gradovima ali više nema putnika i “života” kao kada je postojala virtualna autobuska stanica. Tako se ponavlja ona narodna: ”Drumovi ce poželjeti Turaka,ali Turaka biti nece”. Ovakva situacija se može objasniti “automobilskim standardom” pa gradani nemaju potreba za korišćenjem autobuskog saobracaja. Ipak, prvi dojam, svih koji su dolazili i prolazili kroz Ljubuški je onaj koji je ostvaren u starom hotelu. A tu su bili naši ljubuški “ambasadori”-konobari koji su posluživali, usmjeravali, savjetovali goste.

Njihovo ponašanje je bila “slika” Ljubuškog za turiste i prolaznike. Jedan od najreprezentativnijih ljubuških turistickih poslenika je bio konobar Ljubo Anic,koji danas “uživa” zaradenu penziju ostvarenu radeci najvecim dijelom u starom hotelu.

Impozantan u pojavi, slatkorjeciv, brz i odgovoran bio je “prva violina” konobarskih usluga u Ljubuškom. Ljubo je prema gostima bio uctiv, kulturan i civilizovan. U svome radu je imao manire “becke škole”. Prošlo je mnogo mladih konobara kroz ugostiteljstvo u Ljubuškom, ali nikada više konobara kao što je bio Ljubo Anić.

Osim “konobarisanja” Ljubo je bio i ostao tipični predstavnik ljubuškog gradanstva kojeg krase osobine otvorenosti, ljudskosti, multietničnosti. Ljubo je i u privatnom životu uzoran muž i brižan otac.

Osim Ljube najbržu i najkvalitetniju uslugu u starom hotelu su pružali Mirko Bulić i Stanko Šunjić.

Mirko, malen rastom a “bogat” težinom, je iznenadujuće bio brz u usluzi. Imao je osmijeh kojim je “krijepio” duše gostiju.

Stanko Šunjić je bio omiljen medu gostima jer je bio “šeret” sa puno vica i duhovnosti, šala i doskočica. Kada su sva trojica bili na “smjeni”,sve je bilo “ko po koncu” a slika koju su oni odašiljali o Ljubuškom bila je upecatljiva i trajna.

U starom hotelu radili su i drugi konobari, koji zaslužuju da ih pomenemo: Biško i njegova supruga Mila, Nezir i Zineta Gujic, Hrvoje Pavlovic i njegova supruga, Pero Slišković i njegova supruga, Maksumic Smajo, Ereš Stipe, Vukadinovic Ruža, Šarac i njegova supruga, Rade Marić,Vesna (ljepotica)…

Svi oni su na nama primjećivali radost trenutka, žalosna stanja, brige... Povremeno su učestvovali sa nama u svakodnevnim događanjima.

U njima smo imali podršku i zato ih se sjećamo sa poštovanjem jer su “služeći” nas, zaradivali svoj “nasušni” kruh i časno radili svoj posao.

Jedna anegdota svjedoči kakvi su bili odnosi između ugostiteljske posluge i stranaka. Profesor Pera je nakon podnevnog odmora i spavanja stigao u stari hotel na popodnevnu kafu. Prošao je pored šanka, rekavši “jednu kafu” i sjeo u “dno” hotela ispod slike vodopada Kravice. Zineta Gujic (Nezirovica) je donijela kafu, prolazeci pored praznih stolova i stolica govoreći Peri: ”Mogao si sjesti u ćukovinu”, aludirajući zašto Pera nije sjeo pored šanka da bi ona kraće morala hodati!

U takvom okruženju i atmosferi, iz dana u dan, starili su i konobari. Starile su i stranke tražeći svoje životne puteve i neki novi hotel koji bi bio nova slika Ljubuškog.

Kemal Mahic, profesor [ ljubusaci.com ]

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari