Francuz S. Buillon proputovao je kroz Ljubuški u septembru 1863. godine i o tome ostavio nekoliko redaka u svom putopisu "Une excursion dans le Nord de la Turquie" 1867. i 1868. godine.
Puno ime ovog francuskog putopisca nije poznato kao i drugi osnovni lični podaci. Ne zna se ni zašto je putopis objavljen tek nekoliko godina poslije putovanja.
Bujon se otisnuo iz svoje zemlje, kako sam priznaje iz znatiželje i traganja za novim. Kao i drugi francuski putopisci, rječit je i jasan, piše nadahnuto i slikovito. Po stilu i senzibilitetu potsjeća na velikog Evliju Ćelebi. Bujon je sa svojim saputnikom D. krenuo početkom septembra 1863. godine parobrodom od Trsta prema jugu do Splita i Makarske gdje su se iskrcali i prenoćili.
Sutradan su se zaputili u Vrgorac, tu proveli jednu noć i rano ujutro krenuli za Mostar preko Ljubuškog. U Mostar su stigli noću i tu ostali petnaestak dana. Prelaz dalmatinsko-hercegovačke, odnosno austrijsko-osmanske granice i stupanje na ljubuško tlo, Bujon opisuje ovako : Prešavši granicu, idemo uskim puteljkom, koji vijuga kroz divna ražena i kukuruzna polja. S vremena na vrijeme mimoiđemo se s kakvim Turčinom duge brade, sa ogromnim turbanom, koji je isto toliko gord na svoje vezene dronjke koliko i neki Španac u svome pocijepanom ogrtaču. On nas i ne pozdravlja, što bi učinio neki Dalmatinac, i ne sklanja se da bi nam napravio prolaz ; mi moramo skrenuti konje u stranu da ga ne bismo udarili.
Seljaci rade tu i tamo duž puta, ili se odmaraju u hladu pušeći. Oni i ne dižu glave na buku koju pravimo. Evo nas odsad u Turskoj, a radoznalost se slabo slaže s muslimanskom ozbiljnošću . Kad su prošli polje čekao ih je gradić Ljubuški sa svojim bijelim kućama, uokvirenim lišćem, i svojim minaretima, čiji su cinkani krovovi svjetlucali na suncu poput koplja .Tu su putnici svratili u han da se malo odmore i nastave put prema Mostaru, kroz, po riječima putopisca,čudesno lijepe predjele. Bujon, neočekivano, ne opisuje grad, čaršiju,susret sa kajmekamom ili drugim značajnim ljudima, nego samo susret sa gostima ljubuškog hana : Dolazimo tako -počinje putopisac svoju priču - do hana u Ljubuškom, u pratnji svih pasa toga kraja ( a svako zna da njih ima u izobilju u Turskoj ).
Koncert divljeg laveža nagovješćuje naš dolazak . Francuski putnici su iznenađeni što pred njih ne izlazi niko iz hana kao što je običaj u evropskim gradovima. Ušavši u han, putnici zatiču gazdu kako sjedi skrštenih nogu (" a la turka ) i puši mirno lulu. U hanu nalazi se "desetak ljudi, s prljavim turbanima, u izanđaloj i nečistoj odjeći". Prostorija u kojoj su okupljeni četvrtastog je oblika, a zidovi, na kojima vise, na ogromnim ekserima, nargile, "crne od upotrebe ", okrečeni su. Putnik je, u znak dobrodošlice, poslužen kafom. Poslije pozdrava na turskom ("salam aleikum" ) i odgovora ( "aleikum salam" ), razgovor se vodi na našem jeziku.
Tema je, pored ostalog Francuska i njeni proizvodi, i naročito, Pariz, i njegova "čuda" i "ljepote". Pažnju okupljenih gostiju privlači, naročito, oružje francuskog putnika ( revolveri, karabinka ), koje ide od ruke do ruke. Brbljanju nema kraja. Prekida ga jedino odlazak putnika iz hana.
* * Do integralnog teksta ovog putopisa, i pored svih nastojanja, nije moguće doći. Po svoj prilici, časopis u kojem je putopis objavljen čuva se kao raritet u nekoj pariškoj biblioteci. Fragmenti putopisa, prikazani briljantnim stilom M. Šamića, ipak su samo dio onoga što o gradu Ljubuškom i ljubuškim Bošnjacima putopisac iznosi u integralnom tekstu.
Bouillon S. Une excursion dans le Nord de la Turquie. Revue Contemporaine 1867, pp 467-496, 1868, pp 193-233. * Šamić M. Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću ( 1836-1878 ) i njihovi utisci o njoj. Sarajevo : Veselin Masleša, 1981.
