Svaka javno dana izjava osobe koja se bavi javnim poslom, u ovom slučaju politikom, bilježi se, te se u svakom trenutku može upotrijebiti na ovaj ili onaj način. Zato svaka javna osoba koja ima ambicije postati nešto više od onog što trenutno predstavlja, prilikom izgovorenih riječi, mora biti svjesna kako joj u budućnosti to može koristiti ili štetiti.
Ovih vrelih, sušnih ljetnih dana, na hercegovačkom kamenu, kada politika nije u fokusu, jer godišnji odmori, dobro je sjetiti se nadahnutog govora predsjednika Općinskog odbora HDZ BiH u Ljubuškom i aktualnog ministra u Vladi ŽZH Tonija Kraljevića, s okašnjele proslave 27. obljetnice osnutka općinskog odbora HDZ BiH ljubuški.
Nije sporna Kraljevićava elokvetnost u javnom nastupu, što potvrđuje dužnost koju je obavljao prije no što je postao predsjednik Općinskog vijeća Ljubuški, a potom i akademski građanin te ministar financija u vladi ŽZH, a to je dužnost ravnatelja Radija Ljubuški. Elokventnost je pokazao vodeći brojne javne i kulturne manifestacije. Ali taj prirodni dar, posebno kada je u funkciji politike i ambicije postati nešto više u budućnosti od sadašnje pozicije, ne ide mu baš u prilog.
Kraljević je "nadahnutim govorom" pročitanim u svadbenom salonu, punim ustima hvale veličao "velike vođe", Dragana Čovića i Nevenka Barbarića. Govor, kojeg su prenijeli svi režimski mediji, sadržavao je sljedeće:
Život čini vrijeme, prostor, a posebno ljudi. Na ovim našim prostorima sva vremena su bila teška, vremena naših očeva, vremena naših djedova, vremena nas danas. Uvijek su to bila vremena velikih iskušenja, ali hvala Bogu uvijek bi nam se u našem kamenu znao roditi netko tko je znao odgovoriti najvećim iskušenjima svojih vremena, netko s vizijom, netko s mudrošću, netko neumoran i ponosni smo što smo suvremenici jednog takvog i što nas vodi naš predsjednik dr. Dragan Čović.
Ali, isto tako mi Ljubušaci smo posebno ponosni na još jednog čovjeka. On nas je vodio u mnoge pobjede i uvijek sebe davao u borbi za svoj i naš Ljubuški. Obilježio je i obilježava najznačajniju epohu naše stranke. On je naš dugogodišnji predsjednik, on je naš načelnik gospodin Nevenko Barbarić.
Ovog nadahnutog, dodvoričkog govora Tonija Kraljevića se ne bi postidjelo ni uredništvo slobodarske TV Sjeverne Koreje, jer govor, ne samo da ne oslikava činjenice o zaslugama navedenih "dragih vođa", Dragana Čovića i Nevenka Barbarića, nego, upravo suprotno, pokazuje dodvorički, podanički odnos ljudi unutar HDZ BiH prema svojim pretpostavljenima. Svojim dragim vođama.
Život i djelo predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića, sve je samo ne odgovor iskušenjima vremena, mudrosti i neumornosti. Djelo Dragana Čovića, nažalost, pokazuje kako isti, iako je dugo na vodećoj dužnosti u stranci HDZ BiH, stožernoj stranci Hrvata u BiH te na vodećoj dužnosti Člana predsjedništva BiH, nije za Hrvate koje predstavlja urodio plodom. Brojna izborna obećanja u vidu prosperiteta hrvatskog naroda, trećeg entiteta, kanala na hrvatskom jeziku, brige o braniteljima i narodu općenito,... odavno su pala u vodu, iako ih Čović ponavlja od izbora do izbora. U tome ga slijede režimski mediji.
Pod njegovom vladavinom val iseljenja Hrvata, kako iz Hercegovine, tako i iz Središnje Bosne, u zapadne zemlje je doživio vrhunac, a što se vidi po polupraznim školama, te upisima na sveučilište u Mostaru na kojem je on sam profesor. Iseljavanja Hrvata nema jedino u Republici Srpskoj jer se isti zahvaljujući njegovom paktu s Miloradom Dodikom nikad nisu vratili. A afere i osobna imovina kojom se svrstava među najbogatije ljude regije, je u ogromnom nesrazmjeru zaslugama, a pogotovo dosadašnjim primljenim plaćama.
Drugi "vizionar s kamena" Nevenko Barbarić, u govoru Tonija Kraljevića, prikazan je kao čovjek koji je Ljubuški odveo u mnoge pobjede s nesebičnim davanjem sebe za svoj i naš Ljubuški. Gorka istina je nezabilježeno potonuće Ljubuškog pod despotskim vodstvom Nevenka Barbarića, kao dugogodišnjeg načelnika ljubuške Općine. Te njegove pobjede u "nadahnutom" govoru Tonija Kraljevića zapravo znače teški poraz jedne politike sustavnog uništavanja Ljubuškog, koja se najbolje oslikavaju kroz propadanje nekada velikih poduzeća Vinarija, Komunalno, Duhanska stanica itd., te statistitički podatak kako Ljubuški ima manji broj radnih mjesta u realnom sektoru u odnosu na sve druge općine i grad u ŽZH. Njegove pobjede dovele su do toga da nitko od investitora, dugi niz godina, ne dolazi u Ljubuški, a Poslovna zona Bijača, na međunarodnom prijelazu, ostaje samo nepregledna poljana obrasla travom i gustim raslinjem, gdje se umjesto zvukova strojarskih postrojenja čuju samo čvrčci. Jedino se kao svjetionik na moru nazire Poslovni inkubator, od vladajuće partije pompozno najavljivan kao magnet investitorima. Kada već investitora nema, Poslovni inkubator, ako u međuvremenu ne propadne, može se namjenski pretvoriti u vatrogasni dom, jer bi za te svrhe bio mnogo korisniji.
Zato našem vizionaru s ljubuškog kamena, radi spasa od neuspjeha, trebaju okupljanja poznatih i uspješnih Ljubušaka, kao nedavno na vodopadu Koćuša, kako bi on, zajedno s Tonijom Kraljevićem, pokazao snagu i moć partije. Ta sapunica traje jako kratko jer nitko od njih, a navedeno je 70-ak uspješnih ljudi, porijeklom iz Ljubuškoga, neće dati svoj obol i doprinos napretku ljubuškog kraja. Nakon finog druženja uz domaću hercegovačku spizu, vino i pivo, nitko od njih, kao i do sada, neće potegnuti svoje veze i dovući investitore iz bijelog svijeta u naš Ljubuški. Imena poput Brkića, Pejčinović, Madžar i mnogih drugih poznatih Ljubušaka u RH, neće moći iskupiti dugogodišnje propadanje, nedolazak investicija i izostanak ulaganja u Poslovnu zonu Bijača, jer nas oni sami kao i naš načelnik , nasuprot onome što govori Toni Kraljević, nisu vodili u pobjede i nisu dali sebe u borbi za Ljubuški. Istina je zapravo suprotna.
Ovakav govor, u daljnjoj političkoj karijeri svakako nije trebao Toniju Kraljeviću, jer podanički odnos, prema onima koji to ne zaslužuju, nije nikada nikom pomogao. Biti političar od profila znači imati svoj suveren stav i mišljenje, viziju do cilja koji sam sebi postaviš i provodiš.
Iako je, spletom okolnosti, ne iz ljubavi, Nevenko Barbarić upravo Tonija Kraljevića odredio kao svoga nasljednika na mjestu Načelnika općine, nije dobro slaviti na svečanim sjednicama stranke osobu kojoj ne možeš prstima jedne ruke nabrojati rezultate dugogodišnje vladavine. Ne može se netko opisivati kao vizonar na kamenu kada ta svojstva ne posjeduje, kako svojom karizmom, omiljenošću među narodom tako i rezultatima koje će naša mala povijest pamtiti kao izuzetno negativne.
Toni Kraljević, koga njegovi sljedbenici nazivaju "kralj", svakako je mnogo bolji izbor od despota Nevenka Barbarića. Samo je problem što "Toni Kralj" ipak nema vizionarski stav, nema svoje mišljenje koje će ga činiti posebnim u odnosu na druge. To je pokazao mnogo puta jer je, zbog politike, prolazio kroz mnoge scile i haribde, dodvoravajući se onima iznad sebe. Takav budući vođa može imati problema u teškim odlukama jer, kao prokletstvo, uvijek negdje iza njega, kao duhovi, stajaće njegovi uzori, vizionari s kamena Čović i Barbarić.
