Dva entitetska premijera Milorad Dodik i Nedžad Branković politički na suprotsavljenim stranama posljednjih dana ujedinjuje slična retorika, i angažman na istom poslu - predstavljanju istrage, odnosno optužnice protiv njih kao montiranog procesa, dijela zavjere njihovih političkih protivnika, ili sredstvo za njihovo političko uklanjanje.
Ni Edhem Bičakćić ne razmišlja drugačije. Na istom fonu su medijski napisi kojim se optužnica protiv Dragana Čovića nastoji predstaviti kao dio opstrukcije ustavne reforme, ujedinjenja dva HDZ i tko zna čega još.
Dodiku ne pada na pamet opovrgavati sumnje o pronevjeri proračunskog novca pri izgradnji zgrade Vlade RS i dionice autoputa Banja Luka - Gradiška u iznosu od 147 milijuna KM. Objašnjavati kako su proračunskim novcem samo pepeljare plaćane po cijeni većoj od tisuću maraka. Taman posla. Time bi pozornost javnosti usmjerio na bit stvari, a bit stvari- sumnju u kriminal treba što više zamagliti. Kako ? Dezavuiranjem Suda i Tužiteljstva BiH koji rade „po direktivi stranaca“, koji ga žele ukloniti „kako bi srušili Republiku Srpsku“. Može i spregom bošnjačkih tajnih službi po čijim nalozima radi pravosuđe BiH. A može i spregom međunarodnog faktora i Bošnjaka.
Ni Branković ne odgovara kako je kupio stan za mizernih 920 maraka. Nije lud pričati o tome. On novinare usmjerava da pitaju Tihića, kako je njegov stranački šef došao do stana, predstavljajući optužnicu protiv sebe kao dio političkog obračuna Tihića s Izetbegovićem.
Čoviću je pak čudno što se slučaj nezakonite podjele proračunskog novca za rješavanje stambenog pitanja 65-orici političara i službenika pokreće baš sada, nakon toliko godina. Da je optužnica podignuta ranije Čović bi postavio isto pitanje. Sva četvorica osumnjičenika ili optuženika poručuju kako je pravosuđe u BiH istrument političkog obračuna protiv njih.
Što više ljudi povjeruje u to njihova će odgovornost za kriminal biti relativnija. Ako i budu osuđeni, te će presude biti tretirane kao rezultat montiranih procesa. Ako, pak budu oslobođeni i to će biti dokaz montaže. Tad će dometnuti kako su oduvijek vjerovali u neovisnost pravosuđa.
Sve dok novinske stupce budu punile njihove izjave, ili komentari naklonjenih im novinara o njihovom „političkom uklanjanju“, kako bi se „razjedinili Bošnjaci“, „Hrvati sveli na nacionalnu manjinu“ ili“ ukinula Republika Srpska“ oni nemaju razloga za zabrinutost.
U zrelim demokracijama podizanje optužnica automatski znači podnošenje ostavki, kako bi političar sačuvao vjerodostojnost i kako bi se otkolnila mogućnost da državnu službu zlorabi za pritisak na pravosuđe, opstruiranje procesa ili slične stvari. Nitko, naime, ne bi trebao imati ništa protiv da četvorica spomenutih bh političara pričaju priče o zavjeri protiv njih, ali za tu aktivnost ne bi trebali zlorabiti državne funkcije i biti plaćeni novcima poreznih obveznika.
No, kod nas ih se za ostavke rijetki usude pitati. Takvi se odmah prokazuju kao dio suprotnog političkog tabora i zavjereničke skupine koja želi uništiti sve dobro što su ova četvorica napravili. Zato i jesmo na dnu.
