Djeca za roditelje nikad dovoljno ne odrastu, dok su još mala bez čvrste ruke ne prelaze cestu, niti ih puštamo dok ne zaobiđu lokvu vode, ono bi odmah zagazilo kroz nju.
Po noći brige ne prestaju, je li im ona dudica na dohvat ruke, ako je omiljena igračka upala pod njih da ih ne nažulji, malo treba prikupiti dekicu i namjestiti onu svilenu etiketicu, dijeca to vole čupkati prstićima.
Ne znam odgovor, što nas je ova generacija naše ratne djece previše vezala za sebe, nikako se ne mirimo sa činjenicom kako oni ipak odrastaju?!
Valjda je to zbog onog našeg davnog, čestog i časnog odlaska na mnoga ratišta? Svi smo se na isti način, večer prije odlaska, od njih opraštali s molitvom u mislima i strepnjom u srcu.
Onu smo mlađu djecu imali želju dugo držati u naručju dok ne zaspu, pritisnuti strepnjom, što ako se ne vratimo ta nas mlađa sigurno neće ni upamtiti?
Svi smo u jutro ranije odlazili na zborno mjesto, ranije nego je potrebno, dok djeca još spavaju da ne vide tatu kako odlazi od kuće u onoj strašnoj ratnoj opremi.
Zbog njih smo pravdali činjenicu što su ratišta tako daleko, samo neka nam djeci ništa ne remetili njihov dječji mir, zato nam ni hladne bosanske planine nisu padale teško.
Danas se u čudu pitamo, tko je to umjesto nas odlučio da su ta ista naša djeca već odrasla i da sama mogu prkositi vjetrima života koji ih svakodnevno raznose po bilom svitu?
Zbog njih smo branili i za njih čuvali naša ognjišta, našu djedovinu i očevinu! Njih smo zamišljali kako u miru uče, postaju intelektualci ili radnici i kako će znati cijeniti i stalno čuvati ovaj naš komad kamene grude što su je, kao zalog mira, od nas naslijedili.
Tužno promatramo i laste koje se pod jesen jate i odlaze, a kako neće biti tužno čuti i gledati kako nam djeca svakodnevno odlaze u bili svit u potrazi za poslmo i komadom kruha?
Obiteljske kuće zjape prazne, u mnogim zaseocima svjetla ne gore, pšenica nije posijana, jelka nije okićena, a nakiti u kutiji davno zaboravljeni.
Ne znam kako drugi roditelji liječe svoju bol, ja je ublažavam stihovima drevnog pjesnika s ovih naših Hercegovačkih prostora, koji su nastali prije stotinjak godina.
Nisam vješt u citiranju, meni to nije važno, važno je da sam glasan, tako mi najlakše bol napušta grudi.
Moji se ukućani ljute, smeću me da budem tiši, ne žele da čuju susjedi, rodbina, prijatelji, svakom je od njih netko već otišao ili se sprema ovih dana otići.
Ali ja ne mogu više izdržati, nedam se više ušutkati, te iste stihove dijelim i ovdje, meni pomažu, sigurno će pomoći i drugima.
Evo, neka krikovi ovih nekoliko stihova mnogim roditeljima budu još jedna mala božićna nada:
Ostajte ovdje!.... Sunce tuđeg,
Neba neće vas grijati, ko' što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji kruha
Gdje svoga nema i gdje brata nije....
