U demokratski razvijenim društvima cenzura u medijima potpuno je nepoznati pojam. Cenzura se prakticira u nedemokratskim i totalitarnim društvima, zato ta društva nemaju dodirnih točaka s demokracijom. Kod nas, u Ljubuškom, demokracija je samo privid onoga što se zove tim imenom, u stvarnosti je sasvim druga priča. Postoje režimski mediji, od dnevnih novina (Večernji list), brojnih portala, pa do Radija Ljubuški, koji za vladajuću partiju HDZ BiH svakodnevno u svijet šalju uljepšanu, zamotanu celofanom, sliku bajnog i neponovljivog života građana ljubuške općine. Sustavno rade na stvaranju privida o životu kakvog nema nigdje uokolo, pa čak ni u zemljama zapadne Europe.
Ružne vijesti ne postoje, osim onih koje su vezane za prirodne katastrofe i drugo, a koje same po sebi nemaju nikakav doticaj s politikom, odnosno vladajućim HDZ BiH. U stvarnosti sasvim druga slika, ljudi masovno bježe, iseljavaju, svakodnevno sretnem nekog tko jednostavno kaže, idem odavde. Ljudi idu, bježe glavom bez obzira zbog ekonomskih razloga, ali i medijski stvorene bajne slike koja sa stvarnošću nemaju ništa. Ni vješto plasirane priče, spinovi, koji se povremeno puštaju s režimskih medija kako su iseljenici razočarani životom u Njemačkoj i Irskoj, gdje "skupoća" pojede zarađeno, više ne mogu učiniti ništa.
Prostim okom je vidljivo kako su ljubuške ulice puste, da svakog koga sretneš pozaješ kao brata rođenog, da nema ljudi iz susjednih općina, iz Dalmacije. Otkad se uveo plaćeni parking to se značajno pogoršalo. Pogrešna politika učinila je depresivnim sliku lijepog gradića iz kojeg svi bježe.
Društvena depresivna klima beznađa, očaja je zavladala Ljubuškim, jer svatko tko je izvan vladajuće partije ne može dobiti posao, bilo da se radi o čistačici pa sve do prosvjetnih djelatnika, Unaprijed se zna tko će biti primljen, natječaji su samo folkor, forma koja služi za pokriće nečeg virtualnog što se zove zakon. Zna se tko uvijek dobija natječaje za izvođenje građevinskih radova, tko za asfaltiranje putova. Netko treći nema što tražiti, poruka je vladajuće partije.
Svi koji su izvan partije, gore nego nekad u omraženom komunizmu, autsajderi su, ljudi koji ovdje nemaju što tražiti. Unatoč svojim sposobnostima.
Takvo depresivno stanje, upotpunio je jedan događaj vezan za 25. siječnja 2018. godine, kada je održana 14. sjednica Općinskog vijeća Ljubuški. Po prvi puta se dogodilo da Radio Ljubuški nije omogućio preslušavanje zvučnog zapisa sjednice općinskog vijeća. Prvi puta!
U javnost je izišao samo frizirani tekst. Nigdje u tom tekstu nije napisano kako i zašto je sjednicu Općinskog vijeća Ljubuški napustio aktualni načelnik Nevenko Barbarić. O tome ni slova.
Vijećnici koji su sudjelovali u radu sjednice su posvjedočili kako je Nevenko Barbarić napustio sjednicu nakon za njega jako neugodnih pitanja, posebno pitanja općinskog vijećnika HDZ1990 Tonće Pavlovića. Pitanja su se odnosila na vodnu dozvolu i povrat poreza koji općina nije uplatila JKP Ljubuški. Ovaj put, načelnik Nevenko Barbarić nije imao uvjerljive odgovore na pitanja, pa je, nakon što je u nekoliko navrata izgubio kontrolu, i napustio gradsku vijećnicu u Ljubuškom.
Zadnje tri točke dnevnog reda obrazlagao je Vedran Markotić, direktor JP Parkovi Ljubuški i općinski stručnjak za ... (upišite što vam drago, Vedro to ima u malom prstu). Nek se vidi tko brine o općini. A, nije ni čudo, i ima ga za trojicu. Sveto HDZ trojstvo, jedan kulturni, jedan komunalni i jedan partijski stručnjak se kriju iza imena Vedrana Markotića, čovjeka velikih apetita.
Zbog ovog nemilog događaja, po prvi puta je netko u javnom općinskom servisu Radio Ljubuški odlučio građanima prirediti cenzuru i ne emitirati zvučni zapis 14. sjednice Općinskog vijeća Ljubuški. Sve je taj nepoznat netko ulčinio kako bi zaštitio svog dragog vođu i od javnosti sakrio neugodnu situaciju u kojoj se isti našao, nakon čega je i napustio sjednicu.
Ovom cenzurom poslana je poruka svima nama da možemo samo slušati i gledati bajkovite slike koje se svakodnevno odašiljaju putem medija, dok svaka škakljiva situacija koja može naškoditi vladajućoj partiji mora jednostavno biti izbrisana, cenzurirana. Proglašena nepostojećom, fatamorganom. Takvim stilom se vladalo u komunizmu gdje je zatirana svaka ideja o slobodi riječi, bilo slikovne ili zvučne. Takvo smo vrijeme ponovno dočekali, sada od vlasti koja se kiti da je demokratska, i da služi građanima. Ili je i to fatamorgana u koju smo, naivni, povjerovali?
Poslije ovog nedemokratskog čina cenzure javnog radija opravdano se postavlja pitanje što nas još poslije ovog čeka. Hoće li nam vladajuća partija zabraniti uopće kazati nekakav svoj opravdani kritički stav o društvu i politici, koja nas je još jednom podsjetila da je prljava? Hoće li netko od vladajućih, Nevenko Barbarić, ili sveobuhvati Vedran Markotić, konačno objasniti kada će se općina prestati zaduživati, unatoč činjenici da to već može raditi samo u jednoj banci, jer je zakonski prezadužena?
I da ponovimo pitanje zbog kojega je i došlo do bježanije sa sjednice OV Ljubuški: Kada će nam Nevenko Barbarić objasniti zašto nije vraćen famozni dug JKP Ljubuški? Kada će Vedran Markotić objasnti građanima ljubuške općine kako je uopće moguće da JP Parkovi nemaju vodnu dozvolu za crpljenje vode koju redovno fakturiraju građanima?
Podsjetimo kako se Markotić, na ranijim sjednicama općinskog vijeća Ljubuški, na pitanje oporbenih vijećnika, bahato hvalio kako JP Parkovi ima vodnu dozvolu.
Na sva ova pitanja, bojimo se, od nedemokratske vlasti sklonoj cenzuri, nećemo tako skoro dobiti odgovor, jer putem kojim je ova partija krenula ponor je koji nema kraja. Oni sami više nemaju rješenja, te su taoci frakcijskih borbi, gdje su glavni pučisti, koji se u dogledno vrijeme spremaju preuzeti vlast, Toni Kraljević i Vedran Markotić. A Barbarića more druge brige. O tome će više biti riječi u sljedećim člancima.
