Svaki put kad sunce zađe, povlači noć za sobom, ostavlja je nad Bijačom, a ona svojom tamom pritiska šator branitelja.
Ne može tama u šator, njoj prkosi voštana svijeća, kaja veselo titra, izgara sebe kako bi braniteljima cijele noći davala svjetlost.
Taj čudesni plamičak svijeće ne daje samo svjetlost, već zrači snagom istine, istine koja potiče braniteljima sjećanja na teške ratne dane. Tako se i ova prošla noć pretvorila u živu povijest braniteljskih sjećanja koja nikoga ne ostaviše ravnodušnim.
Mnogi se opet zapitaše, kako je moguće da sve ove naše vlasti, od rata na ovamo, uspijevaju tako uvjerljivo glumiti poštovanje prema istinskim braniteljima?
Stvarna je istina njihovog truda i zalaganja ta što su oni na vlasti kroz sve ove godine dodatno poticali i tako odlučivali, tko je još branitelj, tko je invalid rata, kome liječnička povjerenstva imaju pravo udijeliti dodatno ranjavanje, zatim, tko je zaslužio visoka odličja, kome se trebaju udijeliti visoki činovi, a tek oni bespovratni povlašteni krediti koje su kroz sve ove godine uspijevali zataškati i skriti od očiju javnosti.
Nisu više dostojni glumiti ono njihovo skromno i ponizno polaganje cvijeća i paljenje svijeća našim pokojnim suborcima.
Ona ratna istina koja se noćas pred zoru prepričavala u "Šatoru istine", opet je zgrozila branitelje, a evo neka i javnost zna za nju.
Nekom to izgleda davno, Crni vrhovi, zima 93., a nama se noćas izbistrila sjećanja kao da se sve zbilo ove zime.
Na Crnim vrhovima među nama pogibaju Đuro i Matić.
Zamolimo glavno zapovjedništvo u Prozoru, ljudi nam nađu privremenu smjenu na prvoj crti bojišnice, čvrsto damo časnu riječ da se vraćamo odmah nakon pokopa naših suboraca.
Na dan pokopa stižemo u Ljubuški, zatiče nas šokantna istina oko pripreme pogreba našeg Đure, istina koja je privremeno sledila domoljublje u nama.
Njegova je obitelj bila slabog imovnog stanja, nisu imali svoju grobnicu a niti šire rodbine, ljubuške vlasti preuzimaju na sebe iskopati grob našem branitelju.
Umjesto da taj dan iziđu iz svojih ureda, svaki po malo odaju počast branitelju iskapanjem njegova groba, ali ne!
Gospodi je bilo mizerno izići na kišu i doći na Humac i Kosovu Goricu iskapati grob običnom dečku iz naroda, već su poslali zatvorenike iz neprijateljske vojske koji su to brzo obavili.
Nije pogrebni obred pokojneg Đure na tome završio, kiša je tijekom dana stalno padala, grob se nalio vode, gospoda iz organizacije su dali znak da se baksa potopi u vodu.
Onaj je srednji upirao lopatom u baksu dok su ovi sa strane nabacivali zemlju i tako potapali i ispraćali u vječnost našeg stradalog suborca.
Ova je tužna ratna priča davno opisana i čuva se na ovom portalu:
Crni vrhovi 4 - istinita ratna priča nastala na temelju poznatih događaja
18h
Noćna smjena u šatoru preuzela svoje obaveze, iako na antibioticima, trojica branitelja s lijeve strane ne odustaju, odlučili dežurati do jutra.
21h
Ako ne pomognu antibiotici tu je harmonika, ona je do sada braniteljima liječila dušu.
