Gravitacija, brzina kretanja i tehnika su bitni čimbenici kod tulupa, skoka kojeg na klizalištu izvode klizačice i klizači u umjetničkom klizanju. U politici su rijetki umjetnici a teško je preskočiti i "dvostruki", a Jurišić se presmiono odlučio na trostruki nimalo ne razmišljajući o svojoj eleganciji i skliskosti političke podloge. Moram priznati da je dobro tresnuo, što ne želi priznati ili ga je sadašnja politička poziciju načinila političkim slijepcem.
Ovu kolumnu nisam želio napisati po stilu "direktno u kost", već onako podmazano s mladim moštom, koji bi se kod čitatelja trebao brzo pretvoriti u mlado vino za lagani portalski gušt i gdje sam sebi mogu dopustiti iznijeti mišljenje na zadani uradak.
Što danas HSP znači na hercegovačkom političkom tržištu, kolika je veličina HSP-a i kako Jurišić napravi od te stranke jedan mali posuški kibuc?
Jurišićeva osobnost je nebitna, ali politička (ne)učinkovitost je itekako bitna. Trenutačnu poziciju, koja traje već treću godinu, Jurišić može zahvaliti, najvećim dijelom, politički nepospobnom koalicijskom partneru HDZ1990, koji je bio više nego darežljiv prema čovjeku koji to nije znao iskoristiti. Osobna promocija je posve neuspjela, jer ga osobno doživljavam, prema medijskim istupima, kao jednog pomalo bahatog i politički prostog čovjeka. Nakon tri godine vlasti za koje je mogao temeljito ustrojiti HSP, ova stranka izgleda kao raštimani orkestar, puca po organizacijskim šavovima i uskoro će dobiti repliku u stranci Ruže Tomašić, koja, ako ne dogovori suradnju, a kako će kad u nazivu stoji Đapić, ima prostora dobro organizirati novi HSP dr. Ante Starčević. Jurišićev HSP je danas minoran u Posavini, Srednjoj Bosni i HBŽ, u Mostaru je mali i nemoćan (poput 90-ke u ŽZH), a u ŽZH još uvijek predstavljaju dio koalicijske vlasti na koju su došli darovnicom 90-ke, iznevjerivši ideju i političku želju naroda za promjenom.
Ova godina je zacijelo posljednja godina Zvonkina predsjedanja, jer i kad bi i slijedeće godine bio koalicijski partner s maksimalnih do 10% osvojenih glasova, ne bi bio prvi čovjek Vlade. Iz prostog razloga što "dar" treba vratiti.
U stranci Jurišić nema apsolutni autoritet, a kako bi ga imao kada je recimo u Posušju glavni čovjek ministar obrazovanja Vjekoslav Čamber o kojeg se Jurišić dobro opekao prošle godine pri pokušaju smjene s ministarske pozicije. Takva pozicija je dovela do utemeljavanja dvostrukih općinskih odbora (Široki Brijeg), bez obzira što to predstavljaju nestatutarnim činom. Činjenica je da je HSP usitnjen, da je to stranka s mnogo usijanih glava, koje Jurišićev politički i osobni kredibilitet ne može okupiti. Samo u HSP-u ministar može biti osoba s "neadekvatnom" SSS, a i u općinskim odborima upravo su ovi s "neadekvatnom" SSS hijerarhijski vrhovi.
Tijekom prošle godine za vrijeme općinskih izbora u Ljubuškom na sceni se ukazao čovjek po imenu Ivan Kordić, pokazavši jedan neosporan politički kapacitet, ali je po izborima gurnut u zapećak, od strane degradirajućeg dijela članstva, koji djeluje po principu bizarne, ali kod nas uspješne kavanske politike.
Degradirajući su se danas, kao nekada proleteri ujedinili, pa su općinska tijela - vijeća, načelnici i ostale službe, postali nepotrebni dijelovi društvene organiziranosti. Općinskim vijećima i načelnicima danas upravljaju upravo ovi dekadentni "proleteri" negdje iz debele političke hladovine.
U HSP Đapić - Jurišić egzistira jedan mali broj visokoobrazovanih kadrova, ali ti ljudi nemaju mogućnost probiti "kordone pješaštva", koji za mrvice stoje na braniku nečijih političkih karijera. Jurišić nema moć obogatiti stranku jednim pozitivističkim ustrojem. On tu zapravo ne može učiniti ništa. Nije uspio učiniti ništa ni na planu značajnijeg političkog utjecaja HSP-a na nivou Federacije, a kamoli države BiH. Najveći domet HSP-a je županijska razina, a i to su postigli samo zato jer se 90-ka dugo vrijeme nije bavila sobom, da bi se na kraju sama o sebi zabavila.
Ovo je odraz stranačkog rasula u velikom broju županija s hrvatskom većinom. Da je situacija suprotna HSP Đapić - Jurišić bi na nivou države imao političkog kohabitora kojem bi bio interesantan partner. Zvonko Jurišić zapravo "maše rukama i galami kao dobošar", ali nikako da ga netko primjeti ili čuje. To je valjda shvatio i u susretu s Tihićem, koji je za njega bio promašaj, što se da isčitati iz suda javnosti koja je čula njegovo televizijsko izjašnjavanje nakon pomenutog sastanka. Inzistrirati na takvim sastancima nije promašaj, ali je kontraproduktivno potpuno nepripremljen i bahat otići na sastanak na kojem se bezglavo nudiš, a druga strana ponudu prihvaća ravnodušno. Tihićeva ravnodušnost oslikava njegovu potrebitost za Zvonkom Jurišićem. Pozicija predsjednika Vlade ŽZH i obnašanje koalicijske vlasti za HSP znači apsolutni vrh vrhova.
Pozicija koju je dobio prije tri godine pokvarena je trima činjenicama, a to su: nije se uspjela utažiti Lijanovićeva hlapljivost za novcem što je bio njihov osnovni cilj, neodgovornost prema koalicijskom partneru kada se nije izvršila rekonstrukcija Vlade, te bezobzirna igra protiv školskih sindikata, čije je podružnice u Širokom Brijegu i Posušju ipak uspio staviti pod svoju kontrolu - što sve iskazuje Jurišićevu socijalnu neosjetljivost u trenutku potpune eskalacije krize u BiH. S druge strane Jurišićeva su usta puna društvene pravde i zakonitosti, ali njihova praktičnost je kod njega u mnogim stvarima samo deklarativna.
HSP "classic" postoji samo na papiru. Njegov doživotni predsjednik Hrstić drži ključeve od sefa gdje su pečati. Hrstić je položio vječne zavjete Draganu Čoviću s kojim dijeli političku školu i tradiciju, a Sud nikako da presudi tko ima pravo na patent zvan HSP. Ideja je svakako davno nestala. HSP je daleko od idile, daleko od političkog sklada, a sve je bliži izbornom pragu, i to s pogrešne strane, zbog sve izraženijeg političkog gravitacijskog polja.
I što na kraju učiniti s Đapićem u imenu stranke? Čeka li Đapićeva sudbina i Zvonku Jurišića!?
