U vremenu komunizma fratri u Hercegovini su bili žrtve totalitarizma, ali su uspijevali biti duhovna i domoljubna snaga naroda, održavajući vjeru i nadu u bolju budućnost.
Nakon rata, komunizam je zamijenio pozicije s nacionalnim beznađem i potpuno izokrenutim vrijednostima života. Rankovića i "udbaše" zamijenili su njihovi učenici, pa danas imamo mimikriju komunizma s teškim uplivom kriminalaca slizanih s vlašću.
Zbog toga je teško razumijeti franjevce koji i danas, javno od ljudi traže na predstojećim izborima glasovati za određenu političku opciju, što je društveno unazađenje i sunovrat ljudske samostalnosti i slobode. Koje je opravdanje za fratarsku propovjed kako je bolje glasovati za iskusne lokalne i višepozicionirane osobe samo iz jedne stranke, a glas za sve ostale bi bio pogrešan?
Što se to dogodilo s pozicijom franjevaca u Hercegovini od "propasti" komunizma i Titovog režima?
Do 90-tih su bili žrtve režima i "narodni" neprijatelji, a nakon Domovinskog rata dobili su javnu slobodu za snažniji i pozitivniji pristup društvu kojim bi bolja budućnost naroda bila izvjesnija. Ljutili se oni ili ne, nameće se stajalište kako su politici i vlasti postali sredstvo za pranje ruku i opravdanje bezakonja i kriminala. Materijalno im ništa ne nedostaje. Vlast im daje sve što traže. S druge strane, zbog sprege s vlašču narod pati, sve je siromašniji materijalno, a ponajprije duhovno, jer božje preporuke nisu ono što pojedini svećenici žive.
Povrh svega pojedinci počinju izmišljati nove neprijatelje i ludo ustraju, bez bilo kakve prosudbe, na stajalištima koja se razilaze s društvenim pozitivnim djelovanjem u društvu čija bi trebali biti snažna karika.
Kako se prakticira zajedništvo nečasne politike i časne duhovne braće?
Za vrijeme komunizma zajedništva nije bilo. Od Domovinskog rata postojala je potreba za društvenim usmjerenjem prema boljitku i životu dostojnog čovjeka s produhovljenim mislima, vizijama i radom. Ali, to se nije dogodilo.
Duhovni oci su se nespretno i nesretno uklopili u sustav rušenja društva na način da daju za pravo vlasti koja bogati uske krugove ljudi a uništava materijalnu ostavštinu i resurse čime se "stado" dramatično osipa, odlazeći "trbuhom za kruhom". Nema pašnjaka i nema trave za svakoga.
I što je najgore, stado koje odlazi javno se proglašava izdajnicima, što je vrhunac licemjerstva u odnosu na zlo koje se čini i opravdava.
Nikada niti jedan fratar nije reagirao na ovo:
Također nikada nisu reagirali na pitanje lažnih diploma, a znali su se slikati s osobama duboko uključenim u razne nezakonite radnje.
Oni fratri koji su pred narodom reagirali na negativne pojave brzo su ušutkani i sklonjeni, što je grijeh na duši onih koji provode ideje političke vlasti i trebalo bi ih biti sram i žurno trebaju tražiti oprost pred Bogom.
Uloga fratara bi morala biti u skromnosti i skrušenosti, produhovljenja čovjeka na sliku pravedne Isusove žrtve, kao i društvenog katalizatora za boljitak društva. Ali oni odoše s toga kolosijeka. I tako svi odosmo u nepoznato u kojem će društvene vrijednosti biti još gore, a novac zrcalo čovjeka.
Zaštitno sredstvo politike
U demokraciji svatko ima pravo iznijeti svoj stav i braniti ga. U Hrvata u BiH demos je uvijek donji, umjesto da kroz kršćansku duhovnost sam zrelo i odgovorno bira predstavnike vlasti. Jasan je i obilato značajan utjecaj fratara na narod pa iz tog razloga su i postali zaštitno sredstvo politike za razaranje naroda. To su sami dopustili spuštajući se na neprimjerene razine djelovanja među narodom.
Svakako je osobno pravo pojedinog fratra imati svoje stajalište kako oporbe nema i kako u njoj nema ljudskog potencijala za promjenama. Ali ima li nama potencijala s kriminalcima svakojakih boja, lažnim intelektima sa Ševinim diplomama i onima koji trguju porocima, što je priznao i "svjedok" Nevenko Barbarić?
I opet nikome ništa.
Problem je i u tome što je fratrima vlastodržac dobročinitelj, a umjesto da je to narod. Naroda je sve manje, a od njega žive svi i fratri i vlast, a potom svi trebaju opstati. Kod nas je sve obrnuto. Opstaju vlastodršci, vlastodršci - dobročinitelji i fratri, a narod odlazi. Tuga me ovo napisati.
