Hrvatski Sabor je s 81 jednim glasom za, 4 suzdržana i 11 protiv u petak izglasao Deklaraciju u položaju Hrvata u BiH. Zastupnici Mosta nisu glasovali.
U danima koji slijede vodit će se bespoštedna rasprava o efektima ili posljedicama usvajanja toga dokumenta koji je za jedne minimum što Hrvatska mora učiniti za svoju subraću u BiH dok je za druge Deklaracija klasična manipulacija i pranje odgovornosti bratskoga HDZ u Bosni i Hercegovini i stranačkoga vođe Dragana Čovića.
Naravno, za sarajevsku pozornicu je usvajanje deklaracije brutalno miješanje Hrvatske u unutarnje stvari suverene države Bosne i Hercegovine.
Rasprava o usvajanju Deklaracije je izazvala nove podjele u Hrvatskome društvu, mnogu su skloni ustvrditi kako se čak radilo i o unutarstranačkome razračunavanju dvije frakcije u HDZ Hrvatske.
Frakcije
Prema već odavno uvriježenome mišljenu mnogih analitičara iz Zagreba postoje dvije frakcije unutar HDZ-a Hrvatske. Jedna je tvrda linija koju zastupa potpredsjednik stranke Milijan Brkić, koji je navodno forsirao radikalnu deklaraciju bez obzira na to kakav će to odjek imati u Europskoj uniji, dok je druga strana okupljena oko Andreja Plenkovića, koji je bio zagovornik mekane deklaracije, koja bi govorila o problemima Hrvata u BiH, ali koja neće zaoštravati odnose niti sa Sarajevom, a još manje sa Briselom. Ta frakcija okupljena oko Plenkovića ne dovodi u pitanje legalitet Komšićevog izbora u Predsjedništvo BiH, što je i službeno potvrdila ministrica vanjskih poslova Pejčinović Burić, čak ne zagovara prekid komunikacije sa Željkom Komšićem.
Skupina liberalnijih dužnosnika HDZ Hrvatske koja je naklonjena Plenkoviću se užasava koaliranja između Čovića i Dodika, ali ne nalazi alat kojim bi poslala pravu poruku Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Službenome Zagrebu smeta taj pakt Dragana Čovića sa čovjekom sa američke crne liste, koji svake godine izvrijeđa Hrvate i državu Hrvatsku u blizini Jasenovca i koji negira genocid u Srebrenici i veliča zločinca Ratka Mladića. Ali, po tvrdnjama nekih analitičara Hrvatska ne uspijeva pronaći način kako da ukroti Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, za kojeg oporba u Hrvatskoj ne dvoji da je politčka štetočina.
Čović je objektivno štetočina, pogotovo otkada poprilično otvoreno igra i u korist ruskih interesa na području Bosne i Hercegovine
, teza je pojedinih analitičara iz Zagreba.
Usvajanje Deklaracije je sada zapravo ponudilo odgovor na pitanje kako to Dragan Čović uspijeva progurati kroz institucije RH svoje interese. Čović je umrežen u strukture bratskoga HDZ-a u Zagrebu i on čak dobrim dijelom dirigira moćnim frakcijskim orkestrom preko Milijana Brkića, Andrije Mikulića, Zdravka i Gorana Marića pa svakako i preko predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ta snaga je još ojačana i u Saboru Republike Hrvatske, osim sa zastupnicima iz BiH i sa zastupnicima stranke Milana Bandića sa kojim je Dragan Čović također veliki prijatelj. Zato je Čović nedodirljiv i na njega nema utjecaja a kamoli da ga eventulano može smaknuti sa scene neodlučni i mekani Andrej Plenković kako to može, primjerice, uraditi s Miloradom Dodikom, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Učinak
Rasprava i usvajanje Deklaracije u Saboru RH je bilo napuhavanje mišića i u Saboru i u samome HDZ Hrvatske.
U konačnici je Dragan Čović uistinu demonstrirao svoju nespornu moć u Zagrebu iako je posve drugi par cipela što će od benefita imati on i hrvatski narod u BiH. No, unatoč navedenim činjenicama Čović nema nikakvoga razloga za trijumfalizam. On jeset dobio neobvezjuću deklaraciju, međutim, vjerojatno niti sam nije mogao predvidjeti da će istodobno u Saboru pa dakle i u javnome prostoru u Hrvatskoj dobiti ovoliko teških pljuski ne samo od ljevičara nego i od "prijatelja" iz Mosta pa i iz samoga HDZ-a.
Iako su zastupnici uglavnom bili kompaktni oko ocjene da Hrvatska mora brinuti u Hrvatima u BiH te da su nužne promjene Izbornoga zakona, jednako tako nisu nimalo mazili Čovića zbog njegovih grijeha i promašaja. Demonizirali su ga zbog bogaćenja i hacijende, sotonizirali zbog nebrige za Hrvate u RS i Središnjoj Bosni, zbog nesposobnosti da se promijeni Izborni zakon, a bivši šefovi hrvatske diplomacije Miro Kovač i Vesna Pusić spočitavaju Čoviću odlazak u krilo Milorada Dodika.
Generalno, Hrvatska samo traži poštivanje Daytona i odluka Ustavnog suda BiH ali je već sada mnogima posve razvidno kako Deklaracija neće popraviti položaj Hrvata u BiH, dapače, ona će postići baš suprotno, odnosno, zaoštriti hrvatsko-bošnjačke, ali i odnose između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Nema sumnje da Sabor može i treba raspravljati o susjednim državama. Nema sumjnje da može i treba raspravljati o položaju Hrvata u BIH, Srbiji, Crnoj Gori, Austriji
, kazala je zastupnica Vesna Pusić i dodala:
Međutim ovaj tekst Deklaracije nije o položaju Hrvata u BiH, ništa ne govori o položaju Hrvata u RS, Hercegovini, Srednoij Bosni, Sarajevu. Samo govori o HDZ-u BiH i HDZ-u RH. Ovo je Deklaracijaja o stavu HDZ o BiH. I kao takva zahtjevajući promjene i Ustava, Izbornog zakona, regulative i zadužujući hrvatske dužnosnike da to provode, direktno je i flagrantno miješanje u unutrašnje stvari BiH. Da li smo došli do toga da Dodik vodi Hrvatsku politku o BiH. Dodik diktira ili je primjer naše reakcije na situaciju u BiH i na reakciju europskih povjerenika. Takvo ponšanje i ova Deklaracija direktno su protiv ugleda, utjecaja i naručito protiv interesa Hrvatske. Ova Deklaracija ide protiv našeg ugleda, protiv mogućnosti da utječemo na odluke na međunarodnoj razini. Tko će Hrvatsku nakon ovog još uzimati za ozbiljno kada govorimo o susjedima
.
Nakon saborskih klupa Deklaracija iz Zagreba, seli u Mostar, jer je u Sarajevu nema tko ali i neće niti pogledati. Taj dokument se ne tiče Banja Luke jer ne dodiruje položaj konstitutivnoga hrvatskoga naroda u tom entitetu. I kada se krug zatvori i ohlade glave opet se dođe do sarajesvkoga pregovaračkoga stola i izmjena Izbornoga zakona. Za te izmjene ne trebaju Deklaracije nego mudrost, volja i kompromis.
