Svako dijete će o svojoj učiteljici reći - moja učiteljica nema mane i ona je lutka s naslovne strane. Učiteljice moje djece danas su napustile razred i rekle mojim djevojčicama da se 45 minuta igraju dok se one ne vrate. Moje djevojčice su se igrale tri četvrtine sata i njima je njihova učiteljica ostala najbolja učiteljica. Ali za mene, učiteljice mojih djevojčica su mene kao roditelja podcijenile svojom neodgovornošću prema maloj djeci i ne mogu zamisliti da se nekom djetetu za tih 45 minuta štrajka nešto dogodilo. Ovo je mala anegdota jednog današnjeg razgovora u kojem su sudjelovali i nastavnici.
Današnji štrajk upozorenja i rad školskih sindikata zahtjeva jednu malu analizu.
Dva priopćenja koja su napisana jako šturo mogu se tumačiti na više načina, a to su: napisana su inercijom siline riječi, govore o nekakvom potencijalu npr – ako ne bude ovako mi ćemo tako i opet ćemo djecu zeznuti, jer ćemo mi štrajkati, niti jedanput nitko iz sindikata se nije upitao imaju li djeca svoja prava i tko im ta prava uskraćuje, neakademski su napisana, što o školskim sindikatima daje sliku ruralnog akademizma, koji učiteljima, nastavnicima i profesorima oduzima društveni pijedestal najcjenjenijeg sloja fakultetski obrazovanih ljudi.
Zapravo nije niti čudno stanje u školstvu, koje je potpuno psihologijski konfuzno neradom političke vlasti, ali i nedovoljnom akademskom sviješću učitelja, nastavnika i profesora. Da je drugačije nastavno bi osoblje bilo bogatije odgovornošću ne samo prema svom novčaniku, već i prema kvaliteti školstva i nastave.
Zar se trebamo onda čuditi kada više životno svjesnija djeca, koja uz duh društvenog nihilizma i nepoštivanja društvenih kriterija, te roditeljske nebrige, potegnu profesora za brkove i solufe ili mu pljusnu šamarčinu. Za takvo stanje veliku odgovornost snose učitelji, nastavnici i profesori, od kojih su mnogi u poratno vrijeme do diplome došli po olakotnim okolnostima s jako slabim prosjecima ocjena.
Takvi ne mogu izgraditi vlastiti akademizam koji se cijeni i poštuje. Isto tako i njihov nerad kroz tjedne štrajkove kroz godinu, dezorganizira školstvo i ne može kompletirati gradivo kroz školsku godinu. To je jedan od razloga što ne dobivamo učenike kompletnog znanja, a oni kao i nastavno osoblje postaju površni i tako, još nesvjesno, štete svojoj budućnosti.
Veliki broj naših učitelja, nastavnika i profesora ne vodi računa baš o budućnosti djece, a kamoli društva u čijem se blatu koprcaju i oni sami. Žalosno je da sindikati nemaju viziju jednog boljeg školstva i ne umiju svoje zvanje dovesti na nivo kojeg ono zaslužuje.
Još k tome dodajmo pitanje ministra Čambera, koji protuzakonito izdaje dokumente koji fabus diplome stečene na nelegalan i protuzakonit način i koji su u suprotnotnosti s županijskim zakonima, naprosto legalizira, onda je slika školstva poražavajuća.
Niti školski sindikati protiv fabusa nikada nisu rekli ništa. Upravo zato što nisu dio avangardne akademske zajednice.
Ovakav bijedan štrajk upozorenja koji omalovažava moje dijete i mene roditelja nema nikakvog smisla.
