Svjedoci smo trenutnog vremena kada je sasvim sigurno stanje napuhanog i često preuveličanog stanja corona virusa iza nas. Svi su odahnuli, stanje se normalizira, ljudi se vraćaju svojim poslovima i uhodanim aktivnostima, poljoprivreda je u punom zamahu, popušta ono stanje straha i neizvjesnosti barem kod onih koji su strah imali.
Malo po malo, mic po mic, vratilo se u puni pogon i radno vrijeme županijskih i federalnih institucija, privatni sektor također, radno vrijeme uslužnih djelatnosti, trgovine su povećale radno vrijeme, počele su raditi tržnice, frizerski saloni, kozmetički saloni, teretane, stomatolozi, kafići i drugi ugostiteljski objekti, dječji vrtići također, crkve su sve punije i sve je to očekivano i u redu.
Ali, ono što sasvim sigurno jako zabrinjava, izgleda sve osim županijsku ministricu obrazovanja i djelatnike istog ministarstva, je činjenica da o školskoj djeci nitko od odgovornih nije pokazao niti minimum interesa, niti je poduzeo bilo kakvu inicijativu da se djeca vrate u školske klupe, da se spasi što se spasiti da od školske godine. Žalosno ali istinito!
Tek je nekolicina zabrinutih roditelja, na čelu s pojedinim predsjednicima roditeljskih vijeća svjesna činjenice koliko je nastava u školama bitna i nezamjenjiva, pokrenula inicijativu oko povratka djece u škole. Da žalost bude veća resorna ministrica je tek prije desetak dana, prvi put od izbijanja krize, organizirala sastanak s ravnateljima škola u županiji i da bi žalost bila potpuna, na istom sastanku se nije donijela nikakva odluka osim da će se ponovo sastati. Pitamo se stoga, zašto takav odnos prema djeci u koju se svi političari kunu i zašto takav odnos općenito prema obrazovanju? Zar takav odnos zorno ne pokazuje gdje su djeca i gdje je obrazovanje na listi prioriteta županijskih čelnika.
Povežite sada činjenicu da je naša Županija, kao i druge u Fedraciji (ali za druge nas ne briga), posljednjih nekoliko godina preplavljena ljudima sa kupljenim diplomama koji su na žalost s takvim diplomama dobili i zaposlenje, odnosno oni već zaposleni znatno napredovali na svojim radnim mjestima, onda će te dobiti dio odgovora zašto je obrazovanje u ZHŽ doživjelo svoje najcrnje dane i zašto se djeca ne vraćaju u škole.
Osjećaju ogorčenosti roditelja ali i svih dobronamjernih ljudi koji su zabrinuti za budućnost na ovim prostorima, pridonosi i činjenica da su u Federaciji BiH prije škola s radom počele i kladionice koje su potpuna suprotnost obrazovanju i napretku djece.
I kad su na neformalnom sastanku predstavnici roditeljskih vijeća postavili pitanje Upravi Civilne zaštite ZHŽ kako je moguće da su kladionice već počele raditi a da se o školskoj djeci do sada nije niti raspravljalo, dobili su odgovor kako kladionice imaju jak lobi.
Eto, to je naša stvarnost vjerovali ili ne.
I onda u pokušaju spašavanja školske godine, odnosno želje da djeca što više nauče, predsjednici roditeljskih vijeća ZHŽ pomalo i očajnički pišu pismo ministrici obrazovanja ZHŽ u kojem traže odgovore na neka pitanja i sugeriraju istoj nastavak nastave.
A onda opet na scenu stupa nečuvena bahatost i represija vladajućih gdje se uopće ne pokazuje želja suvislo ili bilo kako odgovoriti i pokrenuti aktivnosti za početak nastave, nego, u maniri onih koji su za slobodu mišljenja i izražavanja ljude slali na Goli otok i u tamnice, istražuje se tko je to bio "tako drzak i bezobrazan" da se usudio napisati neko pismo i nešto tražio.
Ministrica je odmah proslijedila pismo ravnateljima škola, a ovi odmah zvali predsjednike roditeljskih vijeća da izraze svoje nezadovoljstvo kako je se to moglo desiti. Čak je i predsjednik Vlade ZHŽ na sjednici Stožera CZ imao to isto pismo u ruci i čitao ostalim članovima dijelove pisma koji su ih tobože uznemirili, a da nije niti okom trepnuo i zapitao se što je sa školskom djecom i početkom nastave.
Pismo je čitano i u srednjim školama sa željom da se utvrdi tko "ima prste" u pisanju istog, što nas opet podsjeća na dokazane metode kojim se služila zloglasna UDBA.
Zanimljivo je u isto vrijeme kako se nisu zapitali o stvarnim razlozima pisanja pisma jasno pokazujući koliko im je uistinu stalo do mišljenja roditelja koji kulturno i civilizirano upozoravaju i traže odgovore. Istina je da su i prije ovoga pisma dobili pismo iz srednje škole, a sasvim sigurno pismo nije pisano tek iz obijesti roditelja nego iz nasušne potrebe.
Ono što je također na sastanku s predstavnicima roditeljskih vijeća istima rečeno je tužna i pretužna stvarnost, a to je da nitko iz Ministarstva obrazovanja ZHŽ, pa ni sama ministrica niti jednom do sada nisu od članova Stožera CZ zatražili ponovni povratak djece u školu.
Naravno da se onda nameće zaključak da je očito kako samo ministarstvo ali i škole ne žele nastavak što se u kuloarima sve glasnije spominje, jer zašto bi sami sebi nametali obvezu odlaska na posao kad uredno primaju plaću a ne moraju održavati nastavu u školi.
Kako javnost ali i nastavno osoblje ne bi stekli krivi zaključak i zauzeli pogrešan stav prema roditeljima istina je to da su u spomenutom pismu od strane predstavnika roditelja učitelji i nastavnici pohvaljeni za svoj rad u aktualnim uvjetima i odato im je priznanje, ali tako isto im je poslana i jasna poruka kako se roditelji ne mire s trenutnim stanjem.
Roditelji za svoju djecu, kada već to ne rade oni koji su za to plaćeni, samo traže da na listi prioriteta budu ispred frizerskih salona, kafića, teretana, kladionica i drugih drugorazrednih sadržaja.
Nije li se dakle kada je sve to pokrenuto moglo i trebalo dopustiti i djeci povratak u školske klupe?
Postavlja se pitanje hoće li ministrica i njeni suradnici ili netko treći odgovarati za grijeh koji su očito počinili propustom, gdje su bitno i nepovratno oštećena djeca?
Jesu li djeca i u vrtićima i u školama samo djeca, samo jedni mlađi a jedni stariji? Po kojim to onda kriterijima jedni mogu, a drugi ne mogu? Do kada će roditelji biti ti koji će raditi posao onih koji su za to plaćeni? Dajte nam odgovor, toliko smo valjda zaslužili.
