Priču Joze Kožula sa Širokog Brijega o izgradnji TK Đuro Salaj iz Mostara, u čijem je sklopu radila i ljubuška tkaonica platna "Platnara" danas je prenio mostarski portal bljesak.info.
U to vrijeme radilo se o gospodarskom gigantu i osobito je zanimljiv pristup komunističke vlasti bivše Jugoslavije samoj izgradnji, osposobljavanju stručnog osoblja i zapošljavanju većinom žena.
Evo što je Jozo Kožul napisao oko izgradnje Platnare:
"Početkom 1964. godine u Ljubuškom je otvorena tvornica pamučnih tkanina, kao samostalni pogon mostarske Tvornice ''Đuro Salaj'', gdje se zaposlilo 380 radnika od čega su 80 posto bile žene.
One su ranije tražile posao u Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Većina je radnica bila iz susjednih sela. Tako su mnoge ljubuške djevojke od čobanica postale industrijske radnice.
Od 64 razboja pojedine su radnice posluživale i po 16 koji su bili vrlo automatizirani, jer dok pukne nit osnove ili potke, stroj se zaustavi. Proizvodilo se 400.000 metara tkanine. S obzirom da ovdje nije bilo nikakve tradicije, 95 posto proizvoda bilo je prve klase."
Kožul je objasnio i organizaciju poslovanja ovog giganta od izgradnje stanova za stručnjake i radnike, njihovog usavršavanja i obrazovanja mlađih osoba kroz srednjoškolsko obrazovanje i mostarskim srednjim školama.
Vjerojatno dirnut sadašnjim trenutkom u kojem se nazire potpuni krah društva, sumanuta pljačka, korupcija i krađa, tekst je završio rečenicama:
"Do pred Domovinski rat Pamučna industrija ''Đuro Salaj'' u Vrapčićima u svom je sastavu imala najveću predionicu pamuka u bivšoj Jugoslaviji, sa 100.000 vretena, u kojoj se proizvodilo tada najkvalitetnije predivo, konac i posteljno platno.
U njezinom je sastavu bio konfekcijski pogon u Širokom Brijegu ''Odjeća', konfekcije u Konjicu, Vitini, Podveležju i Buni te Tvornica frotira u Čitluku. Zapošljavala je 6.200 radnika. Zahvaljujući Pamučnoj industriji ''Đuro Salaj'', izgrađena su mnoga nova naselja u Vrapčićima i u drugim selima Bijeloga Polja pa i grada Mostara.
Iz jednoga je kućanstva i po troje članova iste obitelji znalo raditi u tvornici. Ogroman broj pridošlih radnika iz udaljenih brdskih sela obučavao se u tvornici i stjecalo potrebne stručne kvalifikacije. Odrađivali su smjenu u pogonu, a nakon toga radili na svojim imanjima.
Zbog sigurnosti posla mogli su se kreditno zaduživati i tako povoljno rješavati svoje stambene potrebe. Prema poslijeratnoj evidenciji, ''Đuro Salaj'' je u svome vlasništvu imao preko pet stotina stambenih jedinica raznih kategorija. Tijekom rata većina je strojeva u Vrapčićima bila sačuvana. Poslijeratna privatizacijska pljačka u BiH nije mimoišla ni tu pamučnu industriju. Nakon neuspješnih privatizacija, proizvodnja je u potpunosti uništena."
S ljubuške Platnare se ovih dana skida krov, vinarija je opljačkana i ne postoji, Autotransport ne postoji, Trgocoop ne postoji, Vitinka ne postoji, a postavlja se pitanje tko su osobe koje ih imaju u vlasništvu i odakle im novac. Što će im zidine i što, tako bogati, ne počnu obavljati gospodarsku djelatnost. Praktički jedina akcija koja je upozravala na propadanje bio je performans-osmrtnica udruge Agape, zbog kojeg su mladi privođeni na obavjesni razgovor. Ostali su čuvali svoje mišljenje za sebe.
