Nema u Ljubuškom poljoprivredne kulture koja je politički toliko rabljena i potrošena do nizozemskog krumpira. Da to kojim slučajem saznaju nizozemci uskratili bi nam sjeme krumpira zbog zaštite demokracije, što bi bio jako opasan potez, jer bi u tom slučaju ostali gladni.
Europska unija ne voli kada se krumpir prska politikom i zlorabi njegova blagodat i uništava hranljivost, ali, kako ovdje krumpir svi jedemo i preko njega se politika najlakše proda, a konzument najlakše obradi, od strane politike se smatra idealnim povrćem. To najbolje zna ponajbolji poznavatelj politike krumpira u Ljubuškom, do Tikiruše sto posto, a vjerojatno i dalje, Dubravko Vukojević Buco, jedan od najiskusnijih i najkompletnijih poljoprivrednika i hadezeovaca današnjice. Njegovo se iskustvo, nadasve znanje, daleko pročulo, pa je uz direktorsko mjesto zadruge poljoprivrednika "Plodovi zemlje", stavljen o politici krumpira savjetovati predsjednika Skupštine ZHŽ Ivana Jelčića, inače svršenog i diplomiranog inženjera poljoprivrede, koji je izgleda s fakulteta sve zaboravio ili je bio na studiju trajanja osam dana umjesto 8 semestara.
Zbog dobrog vladanja vladajuća stranka je u ovu poljoprivrednu krumpir politiku ubacila, nekad snažnog oportunistu, inače "rodom" iz maćehinske stranke, Dobroslava Bukmira – Žarkića, koji također slovi za iskusnog krumpir političara, jest malo malo manjeg, sitnijeg, nego je to veliki krumpir političar Dubravko Vukojević – Buco.
Visoka općinska i stranačke politike, uvidjevši ogroman talent ove dvojice krumpir političara – poljoprivrednika, patentirale su politiku krumpira, čime su jednostavno došle do glasača. Krumpir jedu i oni, ali i običan čovjek. Tako se ponad Ljubuškog stvorio oblak krumpir politike, koji već 20 godina sprječava da sunce obasja Ljubuško polje. Oblaci se inače rabe u suvremenoj informatici i marketingu kroz razne vidove analitike i obrade podataka. Vukojević i Bukmir su tako godinama u plasteniku iza gradske uprave pisali scenarij za remek djelo ljubuške kazališne poljopruvrede pod radnim imenom – Krumpirova politika. Šteta što kino nije završeno, jer je po njihovom scenariju nastala prva hrvatska krumpir tragikomedija, koja jedva čeka doći na daske gradskog kazališta, kako bi se narod malo nasmijao i razveselio u ova teška vremena.
I. čin – okupljanje ljudi za sadnju krumpira
Poljoprivredna zadruga "Plodovi zemlje" nema svoju internetsku stranicu. Sve kanale komunikacije vodi Dubravko Vukojević. Bitno je sve imati pod kontrolom, kako vlak ne bi slučano ispao s tračnica. Dubravkova zadruga broji 185 članova. Mnogi kažu da je dosta, bez obzira što je poljoprivrednika u Ljubuškom više tisuća. Kulisa ove krumpir tragedije su freze marke Agria, koje bi danas mogle u oldtimere, Mercedes 407 Euro 1 goriva također, obvezno plave boje iz kasnih osamdesetih godina.
Zbog odličnih freza, kamiona i prateće opreme gradska politika se prošle godine upustila u program darivanja poljoprivrednika novim prskalicama, jednokratnim pomoćima od 1.500 KM i poticajima iz županijskog proračuna od milijun KM. Kad je shvatila kako je i to malo upustila se u sufinanciranje velikih plastenika, sukladno veličini proizvodnje, od stitinjak metara četvornih, koje su poljoprivrednici mogli kupiti od poticaja, ako slučajno od tog novca svojoj djeci nisu morali kupovati kruh, kartu za školu i pokoju bilježnicu.
Prvi čin je bitan iz razloga okupljanja poljoprivrednika pod oblak, objasniti značaj krumpir politike po naš kraj, hrvatskog čovjeka. Znati mu uputiti riječ podrške u ovim teškim vremenima, obrisati suze s lica kad sin i kćer pođu za Njemačku i dat 500 KM kada mraz pokosi krompir da se može preživjeti do sljedeće sadnje.
Za takvo što je kao stvoren Vukojević. Kada to objašnjava poljoprivrednicima "urbi et orbi" u njegovoj blizini, ipak malo podalje, može biti samo Žarkić, dok pravi poljoprivredni inženjeri moraju držati razmak kako im se lica na slikama i snimkama ne bi mogla prepoznati. Pored svog direktora i utjecajnog političara oni su skromni i time zadovoljni. Okupljanju pred sadnju prethodi veliki skup na kojem Vukojević, ako je na suncu, stavi sunčane naočale, dok ih Žarkić ima već dvije godine. Obradom u formi prezentacije i stručnog filma, prvo se objašnjava svojstvo krumpira, hranljivost u prehrani, krumpirov fetiš u puku ljubuške općine, način postavljanja gomolja s klicom, gnjojidba, natapanje i uvjeravanje kako će biti plasmana, ako ne u Rusiju s kojom Dragan Čović, veliki predsjednik i dobročinitelj ima odlične političke veze. Objašnjenje političkih veza je tako koncizno i detaljno, da ako Putinu budu tri tegljača puno, jedan će preuzeti tvornica čipsa iz Čačka, koja bi ga tako vratila poprženog i posoljenog solju iz Egejskog mora. Jednostavno zatvoren je politički hranidbeni lanac i sprječena glad u Hercegovini za sljedećih 50 godina.
Takvim govorom poljoprivrednici ostanu opijeni i spremni su za II. čin krumpirove tragedije u Ljubuškom.
II. čin – svi sretni do sredine travnja
Na ogromnom elanu, vjeri u Dubravka Vukojevića, izaslanika dobročinitelja koji je obećao doći, jer nema više zaboravljenih branitelja da "prave probleme", planira se s nekoliko hektara njiva nahraniti Hercegovina, Bosna, Hrvatska, Europska unija, i Rusija, te imati krumpira za svjetsku industriju čipsa. Vukojević je, kažu, svog idola vidio u sarajevskoj gala ulozi Enesa Hadžiedhemćumurovića, kojem je, prepoznatljivo iz prezimena, umjesto krumpira razlog tragedije ćumur. Sve je to isto, ali Hrvati su tako u boljoj poziciji, jer se krumpir i ćumur ipak ne mogu porediti.
Tih nekoliko ogromnih hektara, jer u Ljubuškom polju nema više zemlje, zbog vinarijinih vinograda, koje čuvaju ministri, postaju stotine hektara krumpira u političkom oblaku, koje se natapaju, gnoje, polijevaju. Očekivanja su velika. Buco i Žarkić obilaze, već unaprijed znaju cijenu, marketing na nekoliko kartonskih gajbi čini čuda. Menadžeri Lidla, Kauflanda, Plodina, Mercatora, Eurospina, Konzuma, Nameksa, Binga, Robota, Tommya, Ribole, Keruma, Bose, Tropica, Francka, čipsare Čačak, Laysa, Crunchipsa, Marba, Tuša, Aldia, Edeke, Wibe, Carefoura i mnogih drugih već u veljači počinju spremati ugovore i u kalendare upisivati dolazak u Veljake, Šipovaču i Vojniće, rodna mjesta Vukojevića i Bukmira.
I nakon što sve ide po planu, krumpir raste, bit će "kao šake", trljaju se ruke, prazni novčanici su u mislima puni eurića, ispod političkog oblaka krumpira i to iz vedra noćnog neba doleti mraz i II. čin tragedije krumpira je završen....
Silni menadžeri, domaći i njemački u Veljacima zateknu Vukojevića kako plače, a Bukmira, kako sebi čupa kose i nikako da ih počupa. Pitaju ih što im je, a oni nijemi i ništa ne govore. Pokupe se ljudi i odu u nadi kako će dogodine bti bolje sreće.
III. čin – dolazi gradonačelnik, a i potom dobročinitelj
Do kada je Vukojević plakao a Bukmir čupao kose nije poznato. Neki kažu samo jedan dan. U sumrak tog tužnog dana dolazi poziv na njihove iPhone. Nazvao ih je gradonačelnik, obećavši novo ulaganje – gradnju skladišta krumpira u poslovnoj zoni predviđenoj za velike poslovne igrače od Pušine do Hypo grupe. Ta nije kriv Vukojević, a kamoli Bukmir što je došao mraz. Ostaju na svojim funkcijama i kreću u novu obradu poljoprivrednika. Sada se obećava kako krumpir neće kisnuti i da paprika, rajčica, luk, mrkva, razno voće i lubenica nikada neće prijeći prag krumpirišta na Zvirićima.
Natukla se vrijednost skladišta, modernije kazano sabirnog centra ili hrvatski središta, od preko 1 milijun KM. Gradonačelniče najveći si, najbolji si, tebe voli i staro i mlado. Sinovi i kćeri vraćajte se iz Njemačke.
I nakon dvije godine od najavljenog otvaranja, dolazi on, gracioznog koraka. Dočekan toplim pogledom gradonačelnika i začuđen markom naočala na poljoprivrednim nosovima. Otvara sabirno središte herceg Stjepanovog krumpira. Nije upitao zašto nema u njemu krumpira, lubenica, luka ... presjekao je vrpcu, jer se ne presjeca u deset godina jednom, a kamoli često. A možda je skladište bilo puno, samo se od krumpirova oblaka ništa nije vidjelo.
Skladište se otvorilo, a Mate, Ante, Ivan, Luka, Pero, Grgo, Dušan, Darinko, Marko, Janko i ostali nastaviše sami se brinuti o sadnji, prodaji, tamna čela zbog ćelopeka, zamišljeno gledajući u sutrašnjicu.
Pa neka netko kaže kako tragedija ne može završiti sretno.
Glumci kažu kako slijedi trilogija.
"Dođu tako vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati." (Ivo Andrić)
