Ponovno pokretanje istrage u Županijskom tužiteljstvu u Mostaru u vezi sa ubojstvom Blaža Kraljevića i njegovih pratitelja i suradnika 1992 godine u Kruševu kod Mostara, probudilo je nade u javnosti da bi se ovaj ratni zločin konačno mogao riješiti, a krivci privesti pravdi. Tužiteljstvo je na početku ambiciozno krenulo sa provjerama i uzimanjem izjava više svjedoka, da bi odmah zatim - prema izvorima magazina Fokus - praktički, odustalo od daljnje ozbiljne istrage.
U najmanju ruku je zanimljivo da je „Slučaj Kraljević", nakon prvih ispitanih svjedoka, napustio tužitelj Mirko Miličević. Na mogućnost da tužitelj napusti slučaj Kraljević, u specijalnoj izjavi za magazin Fokus puno ranije je govorio jedan od pozvanih svjedoka, Edib Buljubašić.
Izvori političkog magazina Fokus potvrdili su nam odlazak Miličevića iz slučaja Kraljević, ali i iz Tužiteljstva, i to na vrlo primamljivu funkciju u novootvorenom uredu županijskiih ombudsmena u Mostaru.
Je li tužitelj Miličević napustio zahtjevan i opasan slučaj Kraljević samo zbog - kako se objašnjava - „stresnog posla u tužiteljstvu", ili se pak njegov brzi odlazak može povezati sa nastojanjima da pošto-poto izbjegne važnu ulogu u rasvjetljavanju zločina počinjenog prije skoro 18 godina.
Odlazak tužitelja Miličevića, te dosadašnja - uglavnom traljava - istraga, ukazuje na to da je malo onih koji bi vrući krompir slučaja Kraljević htjeli uzeti i dovesti ga profesionalno do kraja. U javnosti vlada svojevrsna „zavjera šutnje", i nezamjeranja, jer svjedoci u pravilu mijenjaju ranije date iskaze ili pak istražiteljima ne mogu ili ne žele dati bilo kakve kredibilne informacije.
Iz Tužiteljstva konkretno tvrde da je u slučaju Kraljević bilo puno priče, a malo jasnih svjedočenja i spominjanja imena. Generalno gledajući, naši izvori tvrde da su procesi i istrage u slučajevima ratnih zločina u HNŽ vjerovatno najslabija točka ovdašnjeg pravosudnog sustava.
Gotovo nijedan sudski slučaj ratnih zločina pred mostarskim sudovima nije održan bez manjeg ili većeg skandala, ili pak, presuda, koje su redovno obarane pred višim sudskim instancama.
Očiti nedostatak volje sudskih vlasti da se na pravi način suoče sa ratnim zločinima, signal je da se iza scene odvijaju mnogi mutni poslovi, čiji je jedini zadatak vršiti opstrukciju istraga i pokrenutih procesa.
Osim toga, postavlja se i pitanje koliko su tužiteljstva i sudovi ekipirani i sposobni za vršenje tako delikatnih poslova i zašto se skupo plaćene i vrlo odgovorne funkcije mogu napuštati, kako se kome i kada se prohtije, a bez ikakvog valjanog obrazloženja?
Iz tužiteljstva se mogu čuti informacije kako je sadašnji broj tužitelja nedovoljan za obim poslova kojima se tužiteljstvo bavi. Slobodno možemo pitati: šta je problem da se tužiteljstva dodatno kadrovski ojačaju i kome to nije u interesu?
Uz dosadašnju politiku rada tužiteljstva i sudova sigurno se neće daleko odmaći u istragama i procesuiranjima.
Po svoj prilici, ponovno je riječ o nedostatku političke volje da se ozbiljnije krene u obračuna sa kriminalom i ratnim zločinima, a što nekima, izgleda, itekako odgovara.
Najporaznije od svega je to što se neuspješnim istragama i propalim sudskim procesima javnosti šalje vrlo negativan signal, te kreira atmosfera u kojoj postaje normalno da očito nedodirljivi pojedinci mogu dovijeka izbjegavati bilo kakvu odgovornost.
