Ovih dana svjedoci smo činjenice da se u nekoliko Županija u Hercegovini prikupljaju potpisi potpore (peticija) ideji da školska djeca u devetom mjesecu sjednu u svoje školske klupe i otpočnu sa redovnom nastavom.
Posljedica je to stvaranja klime u javnosti, obilato potpomognuta priopćenjem Ministarstva obrazovanja ZHŽ, u kojem čovjek manje zna kad ga pročita nego li prije čitanja, da se već sada razmišlja o nastavku online nastave. Kao da se autor istog priopćenja svojski potrudio kako bi otežao njegovo razumijevanje, pa se, i uz najbolju volju, može protumačiti na više načina.
Osjetili su naravno roditelji, ali i prosvjetni djelatnici, kad već neće onaj tko je za to plaćen, opasnost i svu pogubnost ideje da djeca i u novoj školskoj godini nastave s nastavom na daljinu, jer fizička blizina i kontaktiranje s vršnjacima, učiteljima i nastavnicima utječe na razvoj socijalnih, ali i psiholoških vještina i sposobnosti.
Online nastavom djeca su još i više upućena na zaslone računala i mobilnih uređaja, a znajući da ta činjenica utječe na pamćenje, koncentraciju i pažnju, kao i na zdravlje djece, eto još jednoga razloga da djeca konačno krenu u školu.
Činjenica kako već duže vrijeme svjedočimo porastu broja djece s poremećajima u komunikaciji i krivo razvijenim socijalnim vještinama, zbog sve dužeg vremena provedenog pred ekranima, također doprinosi uvjerenju o štetnosti modela nastave kakvog su zamislili vladajući.
Ideji o povratku djece u školske klupe se pridružuje i sve veći broj prosvjetnih djelatnika, odnosno struke, koji su, kao i roditelji, svjesni činjenice da djeca nastavom na daljinu ne usvajaju niti trećinu onoga znanja koje bi usvojili u školama.
Osim što su i sami, uz brojne poteškoće, izneređeni takvim načinom nastave, to je najveći razlog protivljenja jer su djeca jednostavno zakinuta za stvarno znanje.
Temeljem navedenog, razlozi za potpisivanje peticije su više nego vidljivi, ali, i pored svega nabrojanog, posebno žalosti činjenica kako pojedini roditelji, kao i oni čija djeca nisu više u školi, kad im se ponudi peticija na potpis, usmeno podržavaju ideju, ali odbijaju potpisati kako se ne bi zamjerili vladajućoj stranci čiji su članovi.
Još žalosnija je činjenica da ti isti ljudi to javno priznaju, pravdajući svoj stav činjenicom da su preko vladajuće stranke dobili zaposlenje, oni ili članovi njihovih obitelji, pa se ne bi kompromitirali, ne razmišljajući uopće da su na taj način ušli u kompromis sa zlom koje će im kad tad ispostaviti račun za takvo poimanje života.
Potpuno je prigušen glas savijesti i to one savjesti koja je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojem je čovjek sam s Bogom.
Ona je onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, pa ni vlast, osim ako ga se sam ne odrekne, ali to onda povlači odgovornost pred Bogom. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s istinom i onda kada je želi izbjeći.
Izdali su svoju savijest što je daleko veći grijeh, a znajuči kako su djeca naša budućnost, onda su se, na vrlo prizeman i kukavički način, odrekli svoje budućnosti za račun svojih propadljivih ovozemnih ciljeva.
Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno.
Nemam više djece u školi pa me to ne zanima
, osvrt je pojedinih kad im se ponudi peticija na potpis kako bi pomogli drugima u nevolji, onima čija su djeca još u školi. Pokazujući time svu svoju bešćutnost za svoga bližnjega, još jednom se pokazuje koliko je čovjek čovjeku vuk.
I mada to zvuči nelogično, u ovom slučaju možemo govoriti o zarobljenicima na slobodi, odnosno ljudima zarobljenog uma koji su svoju slobodu tako jeftino prodali da se ne bi zamjerili ljudskim bogovima, a ona ih, otrgnuta od savjesti, potpuno razara i rasčovječuje do te mjere da postaju običan privjesak u nečijim rukama.
Stavili su licemjeri maske na svoja našminkana lica koje su, zbog dugog nošenja, potpuno srasle s licem i onda kada ih, opet zbog interesa ili pak probuđene savjesti, budu željeli skinuti, to više neće biti moguće.
Pitanje je samo koliko će radosti uzeti onima koji su je zaslužili?
