Dana 12. veljače, u prostoru Caffe galerije Kerametal Ljubuški, upriličena je Izložba slika slikara Zlatana Lukende. Izložbi je nazočio veliki broj Čukijevih prijatelja i ljubitelja njegovoga rada.
Skupu se, između ostalih, obratio i načelnik općine Nevenko Barbarić a o Lukendinom radu Ivan Vukoja, likovni kritičar je kazao sljedeće:
Može mu biti
Jedna stara izreka kaže da grad ne čine zidovi nego ljudi. I pri tom se ne misli na sve ljude koji naprosto fizički žive na određenom prostoru, nego na one ljudi koji svojim življenjem oblikuju ono što bi se moglo nazvati dušom grada. Na one ljude čija životna priča postaje nezaobilazna sastavnica kolektivne svijesti i kolektivne memorije jednoga grada. Do te mjere da se može kazeti kako oni koji ih ne poznaju, ne poznaju zapravo ni taj grad pa makar u njemu proveli i cijeli život. Takvi ljudi mogu biti iz raznih slojeva društva, imati različita zanimanja, mogu biti i bogati i siromašni, i obrazovani i od sebe pametni, i ludi i zbunjeni i normalni. Ono što im je svima zajedničko je da su na neki poseban način svoji. Tako i toliko svoji da ih mi ostali počinjemo smatrati - našima. Gradskim znamenitostima. Legendama.
Isto tako postoje i mjesta, čvorišta, točke na kojima gradski život pulsira posebnim intenzitetom i kvalitetom. Jedno od takvih kultnih mjesta, kada je Ljubuški u pitanju, zasigurno je i radionica, atelje, galerija Zlatana Lukende koju bismo zbog ljudi koje tamo možemo sresti i priča koje možemo čuti slobodno mogli nazvati i ordinacijom gradske medicine. Ordinacijom u kojoj, ovisno o situaciji, sami određujete u kojoj mjeri ćete biti terapeuti a u kojoj mjeri pacijenti. A dođe li kojim slučajem do pogrešne raspodjele uloga i nesuglasica među sudionicima, mjerodavna je, naravno, procjena i ocjena primarijusa Lukende. Premda sam nekada i sam tamo često i rado navraćao i imao dojam da sam rado viđen gost, ne znam čime sam bradatog primarijusa tako zadužio da je meni svojevremeno bio povjerio čast da u gradskoj galeriji postavim izložbu fotografija koje potpisuju on i njegova kći Ana, tada još studentica ALU u Sarajevu, te dodijelim prvu nagradu njegovom sinu Ljubi na likovnom natječaju za Interijerov kalendar. Kao da mi to nije bilo dovoljno sada želi i da napišem tekst povodom njegove samostalne likovne izložbe. Izložbe čije slike izgledaju kao da su rađene u majstorskoj radionici pokojnog a živućeg Hame Ibrulja, koji je također rado i često svraćao kod Zlatana.
Upravo zato što ne skriva nego naglašava Hamin utjecaj na vlastite slike, Zlatan majstorovu poziciju ne dovodi u pitanje nego dodatno potencira svoju pripadnost upravo tom slikarskom izričaju i utjecaju. Jer Zlatan Lukenda, kao i svaka istinska gradska legenda, nije pretenciozan, ili po naški, preuzetan čovjek. Preuzetan čovjek upravo zato što bi htio biti legenda, nikada to ne postaje. Status gradske legende rezerviran je samo za one kojima nije stalo da to budu, na način da što manje to žele biti to u gradskim očima postaju veći. Upravo je jedno takvo odsustvo preuzetnosti glavna značajka likovne poetike Zlatana Lukende. On svojim likovnim uradcima nema namjeru nikome ništa ni pokazivati ni dokazivati, niti ima namjeru s nekim se natjecati i uspoređivati. Zlatan naprosto, onako kako zna i umije, slika jer voli slikati. Ali i to voli, u njegovom slučaju treba uzeti s određenom rezervom. Jer voljeti nešto raditi znači sebe u to ulagati, uz to se emocionalno vezivati i kroz to potvrđivati. A već smo nagovijestili da istinske legende to nikada ne čine.
Bolje bi bilo reći da je Zlatan Lukenda jednostavno odlučio i počeo slikati. Ili je bolje reći počeo ozbiljnije i sustavnije slikati. I slikat će dok mu se bude dalo time baviti, bez prenemaganja i zanovijetanja. Stoga u ovim slikama ne treba tražiti nikakvo posebno kreativno nadahnuće umjetnički ustreptale duše. Nema tu umjetničkog egzibicionizma, niti mistifikacije umjetničkog poziva i umjetnosti. Ovo su naprosto likovno-zanatski dobro napravljene slike. I naizgled paradoksalno, upravo to i jest njihova najveća umjetnička vrijednost. Kao što istinski mudrac vlada a ne smatra se majstorom, tako i Zlatan slika a ne smatra se umjetnikom. Slika kuće, konje, šipke, smokve i žene. Realističan u detalju, nadrealističan u kompoziciji. Crtački vješto i koloristički odmjereno, slika kao da je završio specijalku u već spomenutoj majstorskoj radionici Hame Ibrulja. I ne samo da ponekad slika poput Hame, nego ponekad slika i Hamu. Time pokazuje da se gradske legende nikada međusobno ne ugrožavaju, nego prvenstvo uvijek ukazuju onom drugom.
Stoga, ukoliko doma imate neku Haminu sliku, slobodno uzmite i jednu Zlatanovu i ponosno je okačite na isti zid. Sigurno će se dobro slagati.
Ivan Vukoja
Caffe galerija Kerametal se, još jednom pokazala kao izvrstan organizator i domaćin posjetiteljima koji su, osim u Čukijevim radovima, uživali i u hrani i piću.
