Je li vrijeme kazati u lice ljubuškim lovcima kako su izgubili obraz i svojim djelima davno poljuljali odnose sa svim zaseocima uz rubni dio ljubuškog polja?
Je li ljudski, kriomice po noći, pustiti jata fazana u polje, koji se odmah raziđu i zaposjednu nasade u polju i vrtovima? Je li ljudski i moralno, samoinicijativno proglasiti lovno područje na tuđim privatnim posjedima i pucati ljudima pod prozorima, dok se djeca igraju po dvorištima? Je li pošteno od onih na vlasti što novcem građana financiraju guštove preko 700 ljubuških lovaca, koji im opet uzvraćalu na izborima i lovačkim večerama?
Kakvi su to ljudi koji ne poštuju ni nedjeljno rano jutro, njihove sačme često sipaju po obližnjim kućama i ljudima koji polaze na ranu misu? A povrh svega, mještani svojim vrtovima hrane lovinu kako bi lovci zadovoljili svoju potrebu za ubijanjem.
Je li vrijeme razmišljati da se pomogne tim ljudima, zakupiti neko lovište u blizini, možda u Vran planini, i neka pokrenu lovni turizam po uzoru na druge kulturne zemlje?
Pitali smo u zaseoku Humca mještanina Ivu, on kaže da je digao ruke od svog paradajza u vrtu:
Svaki koji sazrije fazani ga po mraku pronađu i proćukaju, diga sam ruke od vrta, samo uzalud trošim vodu!
Ništa bolje nije prošao ni kukuruz a ni druge kulture koje mještani mukotrpno uzgajaju.
