Baš kada čovjek pomisli kako je sve napisano i sve rečeno opet, gle čuda, novi biseri i mogućnost nizanja nove i drugačije ogrlice. U tome je bit umjetnosti. Vrelo inspiracije je nepresušno. Kao svemir. Beskonačne mogućnosti i ideje su oko nas.
Ne citiram rado političare, niti pišem o njima konkretno, jer to mi je nekako stvar ozbiljnog novinarstva. Nekada se tako još začudim nekom ispadu nekoga, zapravo čudim se koliko mogu da se prave da ne znaju šta se događa.
Odavno sam se pomirila s nekim stanjima, a poneko ne mogu objasniti drugačije nego da je posljedica nekih opijata.
Da nemaju neko takvo opravdanje puno bi ih prije mene završilo na sudu.
Dakle, radije pišem o nama iz mase kako bi ostalo zabilježeno šta smo prošli kako bismo djecu izveli na put i ostavili makar mogućnost da imaju gdje doći u domovinu ili naravno ni ne napustiti je, a opet, najlakše mi je preko sebe,jer tako smanjujem mogućnost da me tuže. Moj moto je: Pitat će mladost šta je radila starost.
Naša divna mladost. Zato neka bude zapisano, jer u razgovoru s prijateljima čujem često kako im djeca prebacuju što se nisu izborili za opstanak na svome, što su morali poći.
I tako biser po biser ogrlica, a neki dan okači se tu i medaljon.
Jedan, ne želim ga imenovati, reče da su se prebrojali. E sad je li skontao da ih fali ili tek da zvuči opasnije, reče, Bože mu oprosti, kako će mlade koji odlaze zamjeniti dronovima.
Rodila majka dron, pomislila sam.
Pa neki lik koji mjeri stanje nacije vagonima. Kao stoku. Kao stanemo svi u dva vagona.
Znači jednih fali, drugih nema, a borili bi se. Tko s kime i gdje? Uvijek sam mislila kako bi bilo najbolje da se umjesto vojske, ako to već mora biti, bore vladari i njihovi podanici. Ne bi onda lako ni ratne trube zasvirale, kamoli oružje zveckalo ili dronovi poletjeli.
Vratit ću se malo nazad. Nekoliko dana prije nego su mediji prenijeli ove nadahnute govore, htjela sam otvoriti prozor kako bih pustila u dom nadolazeći svježi njemački zrak koji se miješao s vrućim afričkim koji nas je par dana lijepo zgrijao. Mislim, ja ih uopće ne razlikujem, osim što je dakle jedan topliji od drugoga, a to je zato što su eto možda samo s različitih nadmorskih visina, zemljopisnih širina i duljina, ali dok se pomiješaju izjednači im se temperatura i više ih ne možeš razaznati i za mene je to opet samo zrak.
Nema boju, miris, državljanstvo, porijeklo. Ja sam samo sretna da ga imamo.
Dok sam pomicala neke moje sitnice sa prozora da pustim svježi zrak u stan, pođe mi padati moj jedini kaktus. Refleksno ga uhvatim i naravno on me ubode. Pa to je kaktus. On te eto povrijedi i kad ga hoćeš spasiti. S druge strane, taj kaktus nije skočio s prozora. Nije ni htio nikuda niti ikakvu promjenu. Tako da ne bi trebao ni moju intervenciju spašavanja da ga nisam (nehotice) gurnula. Trebao je samo malo zemlje i vode, svjetlosti i malo pažnje. Ako bi i morao na neko drugo mjesto moglo ga se bar lijepo premjestiti.
Kaktus me dakle nije namjerno izbockao. On je takav i treba sa njim pažljivo rukovati. Spašavanje kaktusa boljelo je još danima, ali to je cijena nastavka njegovog života na tom mjestu.
Uglavnom spasila sam ga, nisam pustila da padne i opet bih ako treba. Divan je to mladi kaktus.
Čuvši izjavu dotičnog političara o prebrojavanju i dronovima uzburkale su se emocije i počela sam pisati. Onako lagano. Kako misli teku. Morala sam tih dana otići do doktora. Nije više ruka. Udarilo u leđa. Naš doktor. Pa u ljekarnu, odmah u blizini, gdje radi jedan naš mladi ljekarnik.
Volim te naše ljude iako mi nije zbog jezika bitno. I da ga nisam znala od prije do sada bih naučila koliko mi treba.
Volim ih vidjeti uspješne u tuđini. Volim vidjeti kako ih cijene i poštuju posvuda.
Taj mladić, jedno uglađeno i kulturno biće, kojim bi se svaki roditelj i zemlja ponosili, pita me kako sam i napominje moguće štetne učinke tableturina kojima se šopam protiv bolova. Naravno upitam i ja njega kako je, barem da uzvratim pristojnost i onako majčinski mu se nasmijem.
Pa dobro, reče on, puno posla, puno se radi. Kao i svugdje kako čujem
.
Da. Svugdje nedostaje ljudi,nedostaje radne snage
, rekoh.
Ali šta ćemo... Tako nam je dok nas ne zamjene roboti
, dodala sam.
Na to smo se oboje zasmijali.
Mozak je vrtio dalje... čuj da nas zamjene... nabavit ćemo mi sebi po jednog robota da ide u svadbe i na glasanje umjesto nas. Da obilazi rodbinu koju ne možemo stići obići. Ako bude malo bolji ili na nekoj akciji, da ide na utakmice i koncerte dok nas nema.
Da glumi, slika, piše knjige...
Složili smo se oko toga da, kad pomisliš ne može netko nešto još gore reći ili učiniti, eto ga opet.
Da pojasnim, nije mene zabrinulo samo što aludira na neku obranu tj. rat. Nego me zaboljelo da netko tako hladno spominje mlade koji odlaze i smišlja još hladniju zamjenu za njih.
Potpuno nevažno koje mlade. Kao taj divni, tako potreban zrak, za mene su svi isti. Razlikujem samo toplije i hladnije i volim ih sve i svjesna sam da bez njih kao i bez zraka nema života. Kroz te mlade se nastavlja naš život, što je uostalom smisao sve ove borbe na ovome svijetu.
Kada bi postojao mjerač za hrabrost, ponos i snagu tih mladih ljudi zapanjili bi nas rezultati. Nema tih robota niti dronova koji to mogu zamijeniti.
A bez tih osjećaja nema budućnosti.
Znate li gospodo brojači zašto su oni otišli? Ne možete znati jer niste ta vrsta koju krase navedene vrline. Većina vas ne smije do susjedne županije, dok su rijeke mladih skupile hrabrost i otišle u nepoznato kako ne bi ovisili o volji takvih. I ne samo mladih. Šepajući kreće se svijetom i znatno starijih poput mene same, koji nisu htjeli ostati da ih brojite i prijetite nekome sa njima.
Proći će i ovo vrijeme, jer vremena prolaze. Pokvarit će se i roboti i dronovi. Zemlju će umjesto dječjeg smijeha krasiti staro željezo... da prostiš. Nas će pokrivati kamenje... da prostiš.
Ako vam ne poremete planove neki nestašni vjetrovi. Trebali ste spašavati mlade, zadržavati ih, po cijenu da boli kao mene od mog kaktusa i jače.
Ma ne, nisam plakala. Zar se može više plakati nego kad napustiš dom i djeca ti odlaze? Naravno, ne daj Bože, bolesti i smrti.
Trebali ste ranije nabaviti dronove i robote da vam čuvaju mlade. Robote da rade na sudovima, sigurno bi donosili pravednije presude od nekih sudaca.
Neki moji pratitelji mi kažu da nikada neće otići i naravno smijeh njihove djece odzvanjati će uvijek u zavičaju. Znam, drago mi je. Ali ljepše bi zvonio da ih je više kada su već rođeni.
Loša vam je matematika političari i drugi. Vidjet ćete. Pobjednik je tko mirno spava i sanja ono šta voli. Nerijetko dom ili grobove. Uglavnom ne puške, dronove i ostale gluposti.
Pobjednik je i tko se smije jer ga niste prebrojali, a on može doći po svoj grumen zemlje, svjetlost, zrak svakog trena u nekom trećem ili četvrtom vagonu.
