Naša „stožerna“ stranka hitno treba nekoga s zdravim razumom u svojim redovima. Netko tko bi bio u stanju pronaći njihovu izgubljenu busolu. Učlanjujte se ljudi, dok nije kasno!
Sastanak s Tadićem u kolovozu prošle godine u Beogradu i sastanak mostarskog Bešlića sa predstavnicima RS-a u Mostaru, dali su slutiti da se nešto kuha u dubini. Najnovija inicijativa, kao šlag na kraju, međusobne podrške između HDZ BiH i SNSD potvrdila je da je stožerna stranka Hrvata u BiH izgubila busolu. Da se razumije, nema ništa problematično u dogovorima i pregovorima sa drugom strankom ili drugim narodom.
Problem je u tome što se taj dogovor i svi ti dogovori rade bez da se, makar, pokušalo dogovoriti u svom dvorištu, tj. dogovoriti se sa predstavnicima hrvatskoga naroda u BiH. Hiniti barem napore ako ništa. Krajnje licemjerno, ujutro se sastaje sa pet stranaka sa hrvatskim predznakom, a navečer dogovara mimo njih sa predstavnicima drugog naroda.
I to s kojim predstavnicima? Trebali trošiti riječi na banjalučkog vožda koji se svojedobno hvalio da je znao za Dragana Dabića, koji je zločinku Biljanu Plavšić dočekao poput ženskog Pape, koji planira i organizira doček Momčila Krajišnika, koji tvrdi da je BiH napala samu sebe, da su Srbi bili samo kolateralna žrtva, kojeg u Trebinju prima u goste general Vučurević, koji je izjavio da, kad bi znao gdje je Ratko Mladić (a vjerojatno zna) ne bi ga nikada odao,... mogli bi do u nedogled nabrajati „vrline" banjalučkog knjaza.
Zar nakon iskustva nakon 1991., kad je naređivao remont aviona koji su granatirali Dubrovnik, Čović nije napravio mea culpa i uvidio neke stvari?! Ne radi se u tome da se konstantno vraća film u period ranih devedesetih prošlog stoljeća, ali zašto Hrvati u BiH baš uvijek moraju raditi taj prvi korak i, po tko zna koji put, ulaziti u kompromise u kojima oni vuku deblji kraj. Daytonski sporazum, Washingtonski sporazum, mostarski Statut, Petrichevi amandmani... uvijek Hrvati donji.
U vrijeme kada su Hrvati u BiH, napokon, začeli nekakvu jedinstvenost u nekim suštinskim idejama i načelima strategije hrvatskog naroda u BiH, Dragan Čović minira sve to pregovorima sa Srbima. Ne smije se shvatiti pogrešno, jednako bih govorio i u istom tonu da je Čović kojim slučajem, mimo hrvatskih stranaka, poveo nekakve dogovore sa hrvatskim političkim establishmentom iz Hrvatske, primjerice sa hrvatskim HDZ-om.
Hrvati u BiH nisu ugroženi od strane Bošnjaka ili Srba, nego su ugroženi od samih sebe. HDZ BiH prigodom svakih izbora računa na glasove ljudi koji inertno glasuju za njih, te ljude koji im daju glasove i podršku uvjetovanu radnim mjestom. Primjerice, mjesta iz raznih natječaja za upravna vijeća institucija osnovanih od strane općina, raspoređena su prije natječaja, podobnima naravno. Zamjena su glasovi i podrška političkoj struji koja vlada u općini.
Nije to stvar samo HDZ BiH, nego svih stranaka, ovisno o općinskom ili županijskom nivou vlasti u kojem vladaju. No, HDZ BiH ima daleko najveću mrežu tih inertnih i „uvjetovanih" glasova koji će glasovati za njih. Dakle, bez obzira na političke autogolove, na promašenu politiku, HDZ BiH može računati na određenu kvotu glasova... bez obzira na sve.
Znajući ovo, dolazimo do vjerojatno najvećeg problema. To je činjenica da se apsolutno nitko od dužnosnika, počevši od predsjedništva stranke, pa do najmanjeg temeljnog ogranka iz HDZ BiH ne usudi, zdravorazumski, nekritično i konstruktivno obratiti Čoviću sa upitom, da li se pokušao dogovoriti sa Hrvatima iz hrvatskih stranaka sa jednakim naporom i htijenjem s kojim potencira dogovore sa Srbima? Ipak smo svi, unatoč svemu, prsti jedne ruke.
Dvije su stvari. Ili su članovi HDZ BiH nemaju dovoljnu razinu pameti i znanja da shvate da je ovakvo ponašanje njihovog predsjednika autogol, ne samo za HDZ BiH, nego za Hrvate u BiH. Druga opcija je da je totalitarno diktatorska snaga Dragana Čovića i njegovog UDBAško ortačkog kadra tolika da jednostavno ušutkava ili ucjenjuje nečim ljude sa zdravim razumom unutar svojih redova.
Znajući da u HDZ BiH ima ljudi koji su, objektivno, razumni i pametni, prije je ova druga opcija na snazi. Jednostavno, partija ljudima oduzela hrabrost, da ne iskoristim drugi vulgarniji termin. Iz tko zna kojih interesa, ne smije se zdravorazumski govoriti. Da smije, u tjedan dana bi se valjda čuo neki glas.
Uzalud je drugim strankama govoriti i dizati glas, jer očigledno CK HDZ BiH čuje samo svoga vođu. Što ostaje kao opcija?! Ostaje nam da se učlanimo svi u HDZ BiH makar na jedan dan i jednostavno pustimo da se čuje glas zdravog razuma. Hajmo u tu partiju i preko temeljnih ogranaka, općinskih odbora ili što li već dići glas razuma koji bi prevagnuo i one glasove na koje ova stranka računa u svakom slučaju iskoristio u svrhu jedinstvenosti hrvatskog korpusa po načelnim pitanjima, a ne u svrhu ljudi koji su pogubili naprave za orijentaciju u vremenu i prostoru.
Tko zna, kad/ako udbaški i mafijaško/ortački milje vidi da unutar svojih redova postoji netko tko razmišlja zdravorazumski, možda se probude iz amnezije i uvide da je jedini način po kojem možemo opstati ovdje gdje jesmo je potenciranje jedinstvenosti po suštinskim pitanjima.
Ne mora se ostati članom, samo doći, dići glas da se čuje i otići. Jedina prerogativa koju bi bilo neophodno zadovoljiti prije tog koraka jeste da se čovjek vakcinira prije ulaza, da ne bi došlo do zaraze. Gadna je to bolest.
