Da li je bilo gore slušati licemjerni govor Borisa Tadića, ili je poraznija reakcija na njega kod prisutnih. Najporaznije je to što smo spali da je jučer, pored brojnih hrvatskih dužnosnika, Haris Silajdžić bio jedini zdravog razuma.
Jučerašnji govor srbijanskog predsjednika na Mostarskom sajmu, izgubljena busola i kriza identiteta dijela političke oligarhije Hrvata u BiH, te govor predsjedavajućeg Predsjedništva BIH Harisa Silajdžića, po tko zna koji put u javnost odašilje sliku Mostara kao pokusnog kunića za kojekakve interesne političke igrokaze u BiH.
Mostar i Mostarci moraju pozdraviti i pozdravljaju svaku inicijativu i potenciranje zdravih prijateljskih i poslovnih odnosa i suradnje sa svakom od susjednih zemalja. Ti odnosi moraju, međutim, počivati na istini, a ne na hipokriziji. U protivnom oni, prije ili kasnije, pucaju. Lijepo je jučer bilo slušati srbijanskog predsjednika kako sa govornice govori poruke mira i pomirenja. Čovjek bi potpisao svaku izgovorenu riječ.
Slažemo se da se konačno povuče crta nad naslijeđem koje vučemo iz tog perioda, no, stavljanje ruku preko očiju nije pravi put. Da bi se uopće moglo razgovarati o uspostavljanju bilo kakvih međudržavnih veza sa Srbijom sa BiH ključno je znati i zagovarati istinu. Primjerice, što je sa osobama koje se još vode kao nestali, što je sa povratom ukradenih dobara tijekom velikosrpske agresije, kako kulturnih, tako i drugih materijalnih, hoće li itko ikada platiti ratnu odštetu?
Govor srbijanskog predsjednika na otvaranju Mostarskog sajma ne liči ni na što drugo nego iskorištavanje prigode da se iz Mostara, preko naših leđa, Srbija riješi balasta prošlosti i na temeljima licemjerstva preuzme ulogu regionalnog lidera. Da se radi o licemjerstvu dokazuje tvrdnja da je srbijanskom predsjedniku „čast što se nalazi na mjestu u kojem se nekada proizvodilo, a danas se trguje". Ne zna se je li gora ova izjava ili je gori aplauz likova iz prvih redova koji se krase epitetom predstavnika Hrvata u BiH.
Zna vrlo dobro kako se i na koji način je nekada radilo u prostoru odakle je on govorio, koliko je ljudi taj prostor zapošljavao i kolika je šteta načinjena ireverzibilnim uništenjem nekad industrijskog giganta. S toga njegova izjava više liči na likovanje, nego na izražavanje časti. Samo priglup i slijep čovjek može preferirati trgovinu, nauštrb proizvodnje. Srbijanski predsjednik nije niti priglup, niti slijep.
Ako je on tako pro-europski orijentiran i ako je toliki zagovornik mira i tolerancije, zašto, samo dan ranije, nije pozvao članove ratnog štaba SAO Hercegovina, sa kojima se susreo u Trebinju, da se ispričaju za granatiranje i bombardiranje grada Mostara i ostalih mjesta. Zašto u Trebinju nije iz mase izvukao Božidara Vučurevića i pozvao ga da se javno ispriča? Zašto nije pozvao te iste ljude s kojima se susreo da više ne organiziraju mitinge podrške generalu Momčilu Perišiću i Radovanu Karadžiću koji su uništili ne samo prijeratni Mostar, nego cijelu regiju?
Slažem se sa srbijanskim predsjednikom da će Mostar postati cjelovit kad se obnovi Saborna crkva, jer Mostar je uvijek bio i biti će i hrvatski, i bošnjački, i srpski. No, predsjedniče, što ćemo primjerice sa zgradom Treće osnovne škole? Hoće li itko refundirati i odgovarati za zapaljenu Franjevačku crkvu? Franjevačku biblioteku? Katedralu? Zgradu Razvitka? Zgradu Hita? Spaljene nebodere, kuće... Mogli bi do u nedogled.
Gospodine predsjedniče, počistite prvo ispred svoga praga. Kad ste toliki mirotvorac, usudite se zabraniti službenu rehabilitaciju četničkog pokreta i uklonite spomenik Draže Mihajlovića. Tobože širite poruke mira, dok Vam u skupštini, u majicama sa likom Vojislava Šešelja sjedi 81 zastupnik Srpske radikalne stranke.
Porazno je i to da je jučer na otvaranju Sajma trun zdravog razuma pokazao jedino Haris Silajdžić. No, ako je srbijanski predsjednik odvukao na jednu stranu, on je odvukao na svoju. Opet, preko leđa Mostara i Mostaraca koji, eto, nisu u stanju otvoriti niti jedan Sajam bez nekog konflikta.
Mostar i Mostarci moraju i trebaju potencirati i raditi na povratku izbjeglih u Mostar, međutim, ako ne postoji vjerodostojan i iskren reciprocitet, utemeljen na istini, to se nikada neće dogoditi. Mostar jeste i mora biti grad koji će gajiti multikulturalnost i međusobno poštivanje, bez obzira na vjeru i naciju. No, mora se znati da Mostaru živi ogromna većina ljudi koja ne pati od amnezije i od sljepila. Nemamo svi „srpski duh u hrvatskom telu", poput likova iz prvih redova jučer koji su aplaudirali Tadiću.
Moramo se trznuti, probuditi i promptno reagirati na smjer u kojem ide hrvatska politika u BiH. Ako smo došli do točke u kojoj Haris Silajdžić mora braniti naše interese i iskazati zdrav razum, znači da smo dotakli dno.
Završit ću ovaj tekst sa dijelom propovijedi predsjednika Hrvatske biskupske konferencije biskupa Marina Srakića:
Nešto slično se događalo i za rata kao i prije rata. Ako pratite povijest toga razdoblja, ako uhite u Bosni katoličkog svećenika automatski moraju uhititi pravoslavnog paroha i hodžu. Radi bratstva i jedinstva. Tako i sada poslije rata slijedi izjednačavanje. Zločinci jedni zločinci drugi, ne pita se uopće tko je pokrenuo to, tko je izvor svega toga. To nije dobro, to je nepravda.
