Ovo je priča o Predsjednici Društva hrvatskih književnika Heceg Bosne Marini plemenitoj pjesmotvorki Kljajo. Nije to obična pjesnikinja. Riječ je, dragi Hrvati i Hrvatice, o prvom slavuju hrvatskog pjesništva.
O njoj su pisali poznati recenzenti, poput obezglavljenog samozvanog stihoklepca i opunomoćenog punoglavca za poeziju Ante Matića i čapljinskog guslara Ljube Krmeka. Njena poezija bi mogla poslužiti u zamjenu za pesticide u najezdi skakavaca na dubravsku visoravan, u mjesecu kolovozu, o velikoj Gospi.
Ona je Predsjednica (s velikim P) koja ostvaruje umjetničke rezultate na više razina. Kao prvo, njeni pjesmotvori su primijećeni dok je bila mlada seoska učiteljica u Bijelom polju, a potom, dok je u vanradnim aktivnostima trčala za ovcama u podno Veleži. Naime, riječ je o prvoj i jedinoj canci hrvatskog pjesništva.
Na fakultetu je sve ispite položila isprva' a znanstvenik i uhranjenik HDZ-a, k tomu još i sakupljač domoljubne poezije, Šimun Musa ju je primijetio kao jako nadarenu studenticu u kasnim četrdesetim. Nek' je i mene neko zajebao. Uskoro bi mogla postati i doktorica znanosti sa vrlo visokim prosjekom od 2,0001, s tim da ne treba zanemariti činjenicu da je gospođa Kljajo do jučer bila seoska učiteljica. U svakom slučaju njen napredak u nekih godinu dana treba poštovati, a maratonski napredak nagraditi, što će na kraju i učiniti akademska zajednica koju predvodi plemenita canca i dekanica Filozofskog fakulteta u Mostaru Šemsa Suljaković. Recnezent plemeniti Ante bez ( Kara) Matić svojevremeno je za predsjednicu Kljajo rekao da je mostarska Vesna Parun, međutim ja sam i danas uvjeren kako je Matić mislio na cirkuzantsku plesačicu na žici talijanskog podrijetla Marinu Klaun.
Tako je polupismena, dosadna i neinteresantna pjesnikinja Marina Kljajo dobro ovarisala: od Predsjednice idiotskog udruženja matorih književnika upravo postaje i znanstvenica. Sve ispite će položiti kod Šimuna Muse, čovjeka koji se razumije u poeziju koliko i Hamdija Pozderac u proizvodnju Agrokomercove paštete u Velikoj Kladuši.
Njena sposobnost se najviše ogleda u recenzijama koje je napisala plemenitom hrvatskom guslaru Ljubi Krmeku. Ljubo je bio dobra srca pa joj je uzvratio i to međusobno recenzentsko uzvraćanje traje već godinama. I tako jedno drugo hvale da bi poeziju ogadili i gluhom i ćoravom.
Inače na suludim pjesničkim večerima gdje ona kođene govori o nekoj knjizi, svoje umotvorine naziva esejskim osvrtima.
Svu literaturu sam prebrao, Klajiću mater opsovao barem sto puta, ali taj termin nigdje nisam našao. Marina Kljajo bi mogla postati poznata kao i Marko Sapunjar sa svojom novitologijom, koju je on prvi spomenuo, i to u Mostariensiji koju niko niti čita niti citira. Što znači novitologija je isto što esejski osvrt, intelektualno preseravanje sveučilištaraca u Mostaru.
Gospođu, odnosno bakicu Kljajo, inače na neka poznata pjesnička druženja nitko ne zove, osim što ona pozove sebe na neka pjesnička druženja zatvorenog tipa na kojima sudjeluju, uz predsjednicu Kljajo, braća Milići, a ima ih, guslar Krmek, dežurna recezentska motika Matić i još poneko ako naiđe, onako pijan iz svatova, dok se vrata ne zatvore. A dok se vrata zatvraju čuju se zvuci: "Nemoj, nemoj, neeemoj, Kato" naravno misle na Marinu.
U njeno društvo mrtvih pjesnika gdje je glavni filozof Zdravko Kordić, nekad savjetnik za utjecaj potrošnje mesa na zečju ishranu Ive Mire Jovića, dok je ovaj bio član Predsjedništva BiH, niti jedan mladi pjesnik ne može primirisati.
Naravno svaki je bolji od samozvanog filozofa i najdosadnijeg pjesnika u Hrvata, Kordića i Predsjednice Kljajo koja toj mladoj ekipi istinskih pjesnika poput Karanovića, Krešića, Marinovića i Božića i inih drugih, ne može ni guščje pero šiljiti. Ma ne može se zvati pjesnikom, a kamoli Predsjednicom, dok ova mlada ekipa pjesnika to časno ime nosi.
Ona mlađima ne da blizu i iz drugog razloga: zato što će ona kao studentica koja broji pedesetku i koja nosi mini suknju uvijek izgledati mlado među pjesmotvorskim đuturumima njenog sumanutog udruženja, do kojeg ne drži nitko osim mostarske odvjetnice: žene godine, dogodine i prekogodine, koja čeka ne bi li je neki pijani fotoreporter ukačio na nekoj pjesničkoj večeri. Nada Dalipagić je inače žena koja svaku svoju sliku iz lokalnih novina lijepi u svoj ured.
Jednom sam pomislio da je ta žena klasičan primjer lika iz pripovijetki Radoja Domanovića ili nekog plodonosnijeg srpskog pisca, eto pomozite mi, tko ono napisa Gospođu ministarku i Pokondirenu tikvu? Je li ono bijaše Nušić?
Jest tako mi svega, a tko promovira Marinu Kljajo u Predsjednicu Društva hrvatskih književnika, pa Bog ga pomogo' jeli išta glavom mislio?
Nada Dalipagić je najvila tužbu protiv autora ovih redaka, dok joj pripremam dovoljno materijala za tužbu, neka posluša stihove Zvonimira Goloba, i neka se priupita, što znači njena tužba za nekog tko uživa u ovakvim stihovima...ništa Nado, samo, još jedan cirkus u nizu do konačne pobjede protiv primitivizma.
pjesnik mirisnih polja i cvijetnoga maja (preporuka autora, obvezno čitati uz ponuđenu glazbu)
