Predizborna kampanja u BiH kojoj upravo svjedočimo po nizu svojih elementa podsjeća na one događaje iz devedesetih godina prošlog vijeka kada su tadašnje političke elite uzaludno tražile rješenje za prekompoziciju SFRJ, pri čemu se nije mogao naći nikakav izlaz između do krajnosti dovedenih Miloševićevih velikosrpskih zahtjeva i slovenačkog sepratističkog stava kojemu je na ruku išao Franjo Tuđman. Sjetimo se, tada su treće rješenje u vidu konfederalnih odnosa dvije zapadane republike, Slovenije i Hrvatske, sa labavom federacijom preostale četiri, BiH, Makedonije, Crne Gore i Srbije, predlagali makedonski predsjednik Kiro Gligorov i Alija Iztbegović. Kao što će potvrditi kasnija krvava povijest, na junžnoslavenskom prostoru na prelazu milenija u pravilu najbolja rješanja zastupaju politički najslabiji, pa ona nikada i ne dobiju šansu za šrioku podršku u javnosti. Zato se i može reći da su najbolja i nademokratskija rješenja neostvariva u uvjetima pada demokratskog dijaloga i politike kao ostvarenja rigidne nacionalističke ideologije. Politika kao najteža ljudska djelatnost, koja u sebe usisiva sve ostale, na južnoslavenskom prostoru na prelazu milenija pretakala se u frankenštajnovski spoj surove pragme i rigidne ideologije. Tu po prirodi stvari nema mjesta za razum i racionalna rješenja, budući da su krajnosti uvijek jače od demokratskog dijaloga. Zato je ovdašnja politika prelaza milenija žižekovski shvaćena ultra politika sa rigdinim nacionalizmom u svojoj osnovi koji svaki društveni fenomen izvrće u sukob između Nas i Njih, Nas koji smo stalne povijesne žrtve i Njih koji su stalni dijabolični povijesni neprijatelji. A, aproksimativno rečeno, iz takvog kraktera ovdašnje politike proizašlo je sve naše krvavo povijesno iskustvo.
BiH je jedina postjugoslavenska zemlja u kojoj se rat još uvijek nije završio. Mir kao nastavak rata političkim sredstvima traje sve od Daytonskog sporazuma danas, što za posljedicu ima stalno održavanje jedne te iste ideologije na vlasti koju zauzimaju različiti politički subjekti. Zato u BiH i nema mogućnosti za liberalizaciju etnonacionalističkih političkih partija, kao što i ne postoji politički sukob između ljevice i desnice. Činjenica da tobože lijeve političke partije idu u svojoj ideološkoj profilaciji na krajnju desnicu, kao što je slučaj sa Dodikovim SNSD-om, ili da se noformorini Radončićev SBB suprotstavlja Tihićevoj liberalizaciji SDA krajnje rigidnom etnonacionalističkom ideologijom, ukazuje na to da je u BiH, bar za sada, demokratija nemoguća i da ćemo još zadugo živjeti u troetnokratiji.
Da li u je takvim uvjetim suspendirane demokratije moguće u BiH konačno završiti politički rat i preći u stanje političkog mira. Pokušavajući da opiše razliku između ljevice i desnice, slovenački filozof Slavoj Žižek smatra da se one danas ne razlikuju ni učemu osim u intrepretaciji prošlosti. U BiH se, pak, ni u tome ne razlikuju, o čemu zorno svjedoči način na koji je SDP u posljednje vrijeme intrepretirao različite događaje vezane za Dobrovoljačku ulicu, izbacaujući čak parolu da će obilazak ove ulice rodbine poginulih vojnika JNA izmijeniti karakter krvavog bosanskohercegovačkog rata.
Ako je politički prostor u BiH prepokriven samo jednom ideologijom – desničarskom, da li kampanja kojoj svjedočimo jeste isključivo natjecanje pragmatičnih političkih partija u okviru samo tog ideološkog polja. Nažalost, ako slijedimo Žižeka, dolazimo do potvrdnog odgovora.
E, u takvom rigidnom ideološkom kontekstu naredni izbori su prevažni za BiH, možda čak ključ njene budućnosti. Jer, u narednom četverogodišnjem mandatu neće se moći odložiti novo ustavno uređenje. A ustavana kriza proizvodi u našoj zemlji sve druge, i političku, i ekonomsku, i kulturološku, i krizu morala, pri čemu valja imati u vidu da ta kriza uz stravični rat sa genocidom i zločinima traje čitavih dvadeset godina. To je, bezmalo, trećina prosječnog ljudskog života.
Za razliku od svih prethodnih, ova izborna kampanja otvorena je pitanjem o konačnom rješenju hrvatskog problema. Budući da je krajnje nedgovorna u svojim analizma društvenog stanja, ovdašnja akademska politologija i politička filozofija, odana apstraktnim teorijskim konceptima, ne želi uvidjeti mračne mogućnosti sadašnje društvene stvarnosti. A one su po nekim svojim elementima naprosto katastrofične. Bez sposobnosti da visokoparnu teoriju aplicira na mračnu društvenu praksu, ovdašnja akademska elita i može proizvoditi prazne balone o Evropskoj uniji kao panaceji, odnosno lječilištu za BiH. Takvim se stavom, zapravo, samo daje lažna nada stanovništvu koje se tjera na to da EU doživljava kao utopijsko mjesto, bez mogućnosti kritičkog pozicioniranja u odnosu na ovdašnju političku praksu. A takvo pozicioniranje moglo bi biti spasonosno za ovu nesretnu zemlju i njeno stanovništo.
Šta je, dakle, u igri na surovoj političkoj trpezi u BiH i zbog čega naša budućnost jest izvejsno mračna, a možda i katastrofična. U igri je rješenje nacionalnog pitanja, koje će se morati dogoditi u narednom mandatnom vlastodržačkom periodu i to kroz nužno donošenje novog ustava. Raspored, pak, političkih partija u okviru jedne iste, desničarski profilirane ideologije, bez obzira na proklamacije nekih da su ljevičarske, prema rješenju nacionalnog pitanja u novom ustavu čini se da je potpuno jasan. Za sada se o tom problemu, osim kroz blijede parole o povratku dostajanstva Bošnjacima, nije jedino eksplicitno izrazio Radončićev SBB. Ali, u Radončićevim istupima u kojim se bez bilo kakve zadržke hvale Milorad Dodik i Dragan Čović, nije neopravdano zaključiti gdje bi se Radnočić pozicionirao u budućem koaliranju i s kim bi se sagalasio oko ustavnih rješenja. Pokušavajući da se javnosti predstavi kao novi bošnjački lider, Radončić u svom tipovanju na Dodika i Čovića daje otvorene nagovještaje da će on biti ključni bošnjački pregovarač oko konačnog rješenja bošnjačkog nacionalnog pitanja u BiH.
No, pogledajmo šta je sve u igri. Srpsko nacionalno pitanje u BiH je riješeno kroz Republiku srpsku koja od etniteta u sastavu BiH postaje, kako je jednom prilikom lucidno naglasio Ivan Lovrenović, sve više druga srpska država na Balkanu. Opća suglasnost svih političkih partija iz RS da je ovaj entitet neupitan i da nema pregovora oko njegove teritorijalne cjelovitosti i institucionalnih ovlasti pokazuje da, slično kao sa Miloševićevim stavom oko prekomozcije SFRJ, nema mogućnosti za pregovaranje.
Hrvatsko nacionalno pitanje u BiH, u sadašanjem državnom i ukupnom društvenom stanju, objektivno je u najlošijoj poziciji. Opravdano insistirajući na jednakopravnosti Hrvata u BiH, političke partije sa hrvatskim nacionalnim predznakom, kako se to litotično govori u javnom diskursu, kao da imaju suglanost oko formiranja trećeg etniteta. Bez mogućnosti da se otrgnu iz Tuđmanove pnanacionalističke političke fantazme koja je Hrvate u BiH koštala najvećeg mogućeg demograsfkog gubitka, ili kako se to kaže u javnom političkom gvoru, stalnog curenja Hrvata iz BiH, hrvatske političke elite nisu uspjele zasnovaniti nikakvu ozbiljnu političku viziju. Njihovo insistiranje na teritorijalnom rješenju hrvatskog etničkog pitanja, samo je nastavak onog političkog projekta koji je u teritorijalizaciji nacija na prostoru SFRJ vodio ka raspadu te zemlje. Zato bi hrvatske političke elite morale da teritorijalnom modelu rješavanja nacionalnog pitanja što prije suprotstave zahtjev za institucionalnim rješenjima koja bi im duž vertikale držvanih/entiteskih institucija omogućila etničku ravnopravnost. I to ravnopravnost u punom obimu, sve do načela institucionalnog pariteta i institucionalne autonomije u onom setu političkih pitanja vezanih za tzv. vitalni nacionalni interes. Svaki oblik teritorijalizacije u rješenju nacionalnog pitanja može, u stvari, biti poguban po hrvatski etnički korpus u BiH. I to ne samo zbog toga što bi treći entitet podrazumijevao hercegovinizaciju Hrvata u BiH, zbog čega stradaju Hrvati u Posvaini ili srednjoj Bosni, nego i zbog toga što bi skori ulazak Hrvatske u EU vrlo vjerovatno vodio ka daljenjm masovom iseljavanju Hrvata iz BiH u Hrvatsku.
Bošnjačko nacionalno pitanje slično je hrvatskom. Svedeni na Federaciju BiH kao hrvatsko-bošnjački entitet, Bošnjaci su, kao i Hrvati ustalom, izgubli potpuno teritorij RS. A u Federaciji BiH njihove političke elite vide namirenje tog gubitka u dominaciji nad Hrvatima, pa potom u zahtjevima koji se oslanjaju na projekciju unitarne BiH, čime se, ustvari, samo jača, prije svega srpski, a onda i hrvatski separatizam. Kao najbrojnija etnija, Bošnjaci, bez susjednih matičnih država, što je panancionalna politička fantazma etnonacionalističkog projekta iz Srbije i Hrvatske prema Srbima i Hrvatima u BiH – moraju izaći iz sadašnjeg getoizacijskog stava u nov model regionalne politike. Samo na taj način njihove političke elite mogu, oslanjajući se na nov model regionalne politike mira koju je utemeljio hrvatski predsjednik Ivo Josipović, a sve više je prihvata srbijanski predsjednik Tadić, doprinijeti unutranjoj koheziji BiH. Jer, BiH je barem u ovom trenutku presudno ovisna od regionalnih politika, a u susjednim državnim elitima, tj. vlastima zasigurno više ne stanuju nikakvi obrisi velikodržavnih projekcija. Zato bi bošnjačke političke partije, da imaju ikakvu viziju budućnosti, morale hrvataskim ponudi ono najviše što mogu – pravo institucionalnog pariteta i institucionalne autonomije i to pravo na čitavom prostoru BiH, a ne samo u Federaciji. To bi dalo šansu za zasnivanje nove politike mira unutar BiH i konačan prelazak sa teritorijalnog principa rješavanja nacionalnog pitanja na onaj institucionalni.
Gdje je u takavom kontesktu tobožnja bosnaksohercegovačka ljevica? Ona se automarginalizirala zbog svoje pseduomultietničke politike, nespremna da se suoči sa političkom realnošću da su u BiH tokom i neposredno nakon rata formirani novi modeli etničkih ideniteta. Ti novi modeli nemaju gotovo nikakve veze sa onim etničkim identitetima kakve poznajemo iz faze socijalističke BiH, pa se pseduosocijaldemokratija i pseudoliberalizam (i to u rasponu od SDP-a, preko Naše stranke, do SDU, Liberalne stranke itd.) naprosto ne može snaći u nužnosti novog rješenja nacionalnog pitanja u BiH. Još odana nostalgičkim političkim narativima o zlatnom dobu BiH iz vremena socijalizma, bosanskohercegovačka pseudoljevica ne uspijeva artikulirati ni ideologiju socijalne pravde kojom bi osporila socijalni klijentilizam što ga provode desničarske partije na vlasti, a kamo li se otvoreno i iskreno suočiti sa ustavnom krizom i novim tipom etničkih identiteta u BiH.
Ali, pitanje svih pitanja u današnjoj BiH jest savez između Dodika i Čovića, kojem je manje-više otvoreno namiguje Radončić. Zašto? Naprosto zato što Dodik vješto gura Čovića u priču o trećem entitetu, znajući da će on izazavati hrvatsko-bošnjački politički sukob. U budućnosti bi, naime, vrlo vjerovatno realizacija trećeg entiteta morala da izvrši teritorijalno razgraničenje između Hrvata i Bošnjaka. A to razgraničenje, po Dodikovom i čvrstom stavu ostalih političkih partija iz RS ne bi moglo ići na račun nedodirljivosti RS. Budućnost bi onda morala biti obilježena sukobom hrvatskih i bošnjačkih političkih elita oko granica tog novog trećeg etniteta, što bi BiH moglo odvesti u proces tzv. libanonizacije, a Bošnjake dugoročno i vrlo vjerovatno u osobenu palestinizaciju. Federalizacija BiH i treći entitet uslovili bi, nadalje, još žešću radikalizaciju bošnjačkog političkog prostora i dosta opravdane zahtjeve da Bošnjaci kao najbrojniji narod moraju dobiti i najveći dio teritorije BiH. Tom radikalizmu ne bi se mogla suprotstaviti niti jedna politička partija, a kamo li npr. projekt libaralizacije etnonacionalnih politika, kakav je pokušao provesti Tihić kroz SDA, bez obzira ne sve greške koje su ga pri tom pratile.
No, još jedna katastrofična mogućnost po BiH i njeno stanovništvo otvara se kad je u pitanju formiranje trećeg entieta, jer stalni bi bošnjački i hrvatski politički sukob dao šansu srpskom separatizmu da zatraži izdvajanje iz BiH upravo zbog tog sukoba.
Računa li Dodik sa svim ovim mogućnostima? Na ovo pitanje nije teško odgovoriti, stoga Dodiku u ovom trenutku ustavna kriza ide potpuno na ruku, kao što mu dobro dođe i radikalizacija bošnjačke etnonacionalističke politike koju provodi Radončić, te Čovićev surovi, licemjerni etnonacionalizam i politički pragmatizam. Dodiku su sve karate podijeljene na najbolji mogući način, a 2006. godina i pad tzv. aprilskog paketa mogli bi postati mitskim događajima u kojima je BiH zauvijek izgubla šansu za zasnivanje politike unutarnje kohezije.
Međutim, ovaj katastrofički scenario budućnosti nezvaršenog rata, kako ovom sintagmom Ivan Lovrenović vrlo precizno oslikava stanje ovdašnje tranizcije, moguće je spriječiti samo na jedan jedini način. Potpunim zaokretnom hravtske etnopolitike od panhrvatske tuđmanovske fantazme ka probosanskohercegovačkoj politici, te radikalnim raskidom sa politikom getoizacije i teritorijalizacije u rješvanju hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Na bošnjačkoj političkoj sceni morao bi se također dogoditi radikalni zaokret i raskid sa politikom unitarizacije i bošnjakocentričnom pogledom na BiH kao dosadašnjim modelima rješenja nacionalnog pitanja ka modelu institucionalizacije i potpune ravnopravnosti druge dvije etnije u institucijama sistema, kao i projketu koji bi isključio asimilatorkse bošnjačke političke geste prema nacionalnim manjinama i građanima koji se izjašanjavaju kao Ostali. I srpskoj politici u BiH odgovara zaokret iz autonomizma i separatizma ka probosanskohercegovačkom političkom stavu. Otcjepljenje RS, naime, nije moguće kao što nije moguće da ovaj entititet postane srpska država u BiH. Naprosto zato što druge dvije etnije to neće dozvoliti. Otud će RS morati da se otvori ka Bošnjacima i Hrvatima, ali i ostalima kao svojim punopravnim ne samo građanim nego i tzv. konstitutivnim narodima.
Ako su naredni izbori ključni za BiH, onda nije odgovornost samo na političkim partijama, već i na akademskoj zajednici koja se mora spustiti iz svojih pseuodteorijskih apstrakcija i osvijetliti maligno stanje društvene stvarnosti. Ona to do sada nije činila što zbog građanskosti ugrađene u svoju naučnu matricu, što zbog utopijske fantazme o EU kao toposu spasa. Krajanje je vrijeme da se ovdašnja politologija, sociologija, te politička filozofija, ali i druge discipline suoče sa vlastitom društvenom odgvornošću i liše svojih metanaracija, bilo onih građanskih, bilo etnocentričnih, ili, pak, onih euroutopijskih.
Posebna priča jesu etnobiračka tijela. Isparcelizirana i obilježena strahom od etničkih drugih, ona na izborima gotovo obavezujuće iskažu svoju demokratsku neodgvornost glasajući u pravilu za model političke etnokratije. A između izbora se potpuno pasiviziraju, mlako ili gotovo nikako ne iskazujući nikavim građanskim otporom kritiku vlasti. A bez građanskog aktivizma i odgvornosti demkoratija i nije moguća. Namjesto nje moguć je samo model sadašnjeg etnototalitarizma.
No, zašto u ovoj analizi onog što nas vrlo vjerovatno čeka u budućnosti nema međunarodne zajednice? Naprosto zato što je ona kalkulantska, birokratizirana, aideološka u pristupu BiH, međusobno podijeljenja i što je u odnosu prema našoj zemlji znala praviti katastrofalne greške. Zašto bi u budućnosti bilo drugačije. Ona će, naime, podržati svako unutrašnje rješenje u BiH, pa makar i bila uvjerena da podržava ono najlošije. Otud spas ne treba očekivati. Na nama je, dakle, sve.
