U studenskim danima Biuk Tončo i autor ovih redova smo često sjedili u bašti kafane "Park". Jedne proljetne noći konobar nam je donio piće rekavši: "Ovo vas časti gospodin koji sjedi preko puta vas". Mi smo klimnuli glavom u znak zahvale. Potom sam pitao Tonću. "Ko je ovaj gospodin".
On mi je objasnio: to je Ilko Tomić koji stanuje na Humcu, gdje sam i ja stanovao sa ocem i majkom u prostorima "Seljačke sloge", on je završio pravni fakultet i želi da bude advokat". U kasnim kazivanjima sam saznao da Ilko neće postati advokat pa će se opredijeliti da bude tumač njemačkog jezika. Razlog je bila zatvorska kazna koja je bila prepreka svima koji su željeli da rade kao advokati ili sudije.
Kao sudski tumač Ilko je radio sa našim radnicima koji su boravili u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj. Tako se susretao sa galerijom likova iz zapadne Hercegovine, iz Bosne i Dalmacije. Radnici su trazili zaštitu svojih prava, penzije, bolovanja, dječije doplatke. . . Ilko je stručno zadovoljavao njihove potrebe. Izvrsno je prevodio akte iz Njemačke i pravno usmjeravao svoje klijente. Srećom imao je posla sa "pravnom drzavom" (Njemačkom) pa je postizao izvrsne rezultate u odbrani prava svojih klijenata. Zato je postao popularan u "našem svijetu" obljubljen, i poželjan u društvu.
Pored svoje kancelarije na Humcu, Ilko je u početku primao svoje klijente sa papirima u kafani "Kod Čome". Ponekad se vidjelo za njegovim stolom desetak klijenata. Kada je Čomo zatvorio kafanu, Ilko se prebacio sa prijemom svojih klijenata "Kod Omera" gdje je dolazio svakodnevno do svoje smrti 2002 godine. U ovu kafanu je ritualno dolazio oko 10-11 sati. Uvijek je sjedao za svoj stol, ako nije bio zauzet. Ritual bi se sastojao od ispijanja kafe onako kako bi je ispijali 70-godišnjaci. Zapalio bi cigaretu, povukao nekoliko dimova i onda bi sa obje ruke uhvatio fildžan i prinosio ga ustima. Riječi se nisu izgovarale, dok se nebi poručila druga kafa. Boravak u ovoj kafani za njega je bio svakodnevni ispit jer se tražilo njegovo mišljenje, stavovi. Svjestan toga Ilko je sve prebacivao na šalu, sekstičke izjave o ljepoti, hrani, piću, ženama. Bio je mudriji od onih koji su ga promatrali kao bivšeg političkog zatvorenika. Ponekad, kada bi raspoloženje uhvatilo maha, Ilko bi prešao na žestoko piće kako bi šala i smijeh bili dominantni u čitavoj kafani.
Jedna anegdota govori mnogo o njegovom iskričavom i lepršavom duhu. Prilikom ispijanja prve kafe, kada bi Ilko šutio i uživao, jedan klijent ga upita krajem 80-tih godina: "Isusa ti Ilko sta je to DNK, čujem na svakom koraku se o tome govori. "Ilko ga pogleda i reče: "Čujes, da ti ne bih pričao i objašnjavao - to ti je odmah do Boga, dakle Bog pa DNK."
Druga anegdota kaze kako je Ilko doćekao uvaženog humanitarca iz Zagreba prilikom njegove posjete samostanu Humac. Ilko je prišao imenovanom pružio ruku i rekao: "Ilko Tomić, ustaša iz Bleiburga! A, humanitarac mu je odgovorio: "Slobodan Lang, Jevrej iz Jasenovca!" Ilko je zagrlio Langa i pozvao ga na piće.
Kada bi se "ućefilo" Ilko bi častio više puta čitavu kafanu, dajući i zarađeno i nezarađeno. Kad je Ilko imao, svi su imali. Dobroćudan i human, uvijek bi udijelio nesretnim i ojađenim, koji su skoro redovno dolazili po "porciju", a on nije žalio pa su takvi za časak saznavali da je Ilko u kafani. Oni malo visperniji nanjušili bi da Ilko ima novaca i onda bi ga vodali na "karte", gdje je Ilko obično bio gubitnik.
Boraveći u zatvoru Ilko se sprijateljio sa Nović Zijom, advokatom iz Zagreba. To je bilo prijateljstvo koje si oni prenijeli na svoje narode vjerujući da samo zajednički mogu doći do željene slobode. U to su mnogi vjerovali pedesetak godina ali manjinski drugi su izabrali "drugu decu" za saradnju i onda se desilo sto se desilo na razocarenje većine i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Ilko je imao divnu sestru po imenu Fila Ćorluka. Ona je živjela ispod apoteke i njena kuća se nalazila na nekadašnjem prekidu asfalta prema Gimnaziji. Kulturna i civilizovana odavala je utisak prave gospođe sa stilom i pedigreom. Rado smo se susretali podjelivši riječi nade i ohrabrenja pitavši je uvijek za drage kćerke koje žive u Zagrebu. Riječ je o Ireni i Dubravki Ćorluka. Sa mnogima koji su sada u dijaspori Irena i Dubravka su pohađali razrede osmogodišnje škole i Gimnazije. Ostale su u prijatnoj uspomeni i dragom sjećanju. Fila je umrla 2004. godine odnijevši sa sobom jedan dio ljudskog bogatstva našeg grada.
Zbog raznih razloga proizvedenih ratom nismo se mogli oprostiti od Ilke 2002. godine. Iako to ne bi ništa promijenilo, ostaje žal u nama jer smo izgubili dragog sugrađanina, a na horizontu ne vidimo Ilkinu zamjenu. Njegov osmjeh, blagost i ljudskost ne mogu se zaboraviti. Nadamo se da će među njegovih deset unuka biti jedan koji će biti kao nama dragi gospodin Ilko Tomić. Ovo sjećanje izražava iskreni pijetet prema Ilki i obitelji Tomić.
