Hrvatska politička scena u BiH pored činjenice da je u najvećoj mjeri obilježena međusobnim sukobima stranaka, niskim podmetanjima i napadima, razjedinjenošću te sveopćoj razbijenosti, poznata je i po zanimljivim transferima pojedinih stranačkih čelnika, koji zbog različitih interesa prelaze u suprotne tabore.
Dnevni list piše kako se to posebno osjeti u vrijeme uoči općih izbora kada se stranke doslovno bore za osvajanje što većeg broja značajnih dužnosnika koji mogu pomoći boljem izbornom rezultatu, čime se može povući paralela s nogometom u kojem su transferi postali jedna od omiljenih taktika i dogovora među pojedinim klubovima.
Do sada su se najveći transferi odvijali na relaciji HDZ 1990. - HDZ BiH, upravo u vrijeme kada je priča o ujedinjenju dviju stranaka pala u vodu, a opstojnost "devedesetke" gotovo dovedena u pitanje. Pri tom treba izdvojiti nekoliko zvučnih imena poput Vilima Primorca, bivšeg člana Predsjedništva "devedesetke", koji je upravo u vrijeme "ujedinjenja" prešao u HDZ BiH. Slijedili su ga manje utjecajni, ali svakako poznati političari, poput Stipe Marića ispred Gradskog odbora HDZ-a 1990. te Danijela Vidovića, predsjednika Općinskog vijeća Mostar, koji, podsjećamo, ranije nije štedio na verbalnim napadima protiv sadašnjeg šefa Dragana Čovića.
Uz HDZ BiH veže se još jedno ime, zanimljivo, radi se federalnom zastupniku Narodne stranke Radom za boljitak Miki Lešiću, koji je prvo izbačen iz ove stranke zbog zalaganja za visoke parlamentarne mirovine, a nakon toga je prešao u HDZ. U HDZ BiH su, također iz NS Radom za boljitak, nedavno prešli i Marko Vujević, predsjednik kluba zastupnika te stranke u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH te Andro Vujević, do tada povjerenik ove stranke za Grad Mostar.
I HSP BiH nije bio pošteđen prebjega, naime, ministrica poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede HNŽ-a Vesna Pinjuh nakon sukoba s vodstvom pravaša napušta stranku te osniva svoju opciju nazvanu HSP Herceg Bosne. Nije trebalo dugo čekati da ova nova stranka potpiše sporazum o strateškom partnerstvu s HDZ-om BiH. No, samo nekoliko godina unatrag, uoči općih izbora 2006., situacija je bila potpuno drukčija - mnogi kadrovi HDZ-a BiH zbog euforije, fotelja, ili nečeg trećeg masovno su prelazili u tada još uvijek novoosnovani HDZ 1990. Tako većina današnjih poznatijih kadrova HDZ-a 1990. zapravo je karijeru stekla u HDZ-u BiH. Nakon toga krenula je koalicija Hrvatsko zajedništvo pri čemu su neki do tada ljudi bliski HDZ-u BiH, poput predsjednika HKDU-a Ivana Muse, podržali suparničku stranačku opciju. U praksi je čak češće i međustranačko podržavanje od pojedinačnih prebjega, pa je tako dovoljno spomenuti HNZ koji je prvo bio u koaliciji s HDZ-om BiH, nakon toga u Hrvatskom zajedništvu, da bi se na kraju sjedinio s HSP-om BiH.
Iako su prebjezi i transferi svakodnevica u zapadnim demokracijama, sociolog i politički analitičar Slavo Kukić misli kako su motivi kod domaćih političara sasvim drukčiji.
- Ako se pogledaju neki slučajevi, vidi se da prebjezi nemaju veze s neslaganjem s određenom politikom, nego su najčešće u pitanju novčani transferi, tj. klasična kupnja, naglasio je Kukić, koji ipak misli da je vrlo teško procjenjivati pojedine iznose transfera. No, od novčanih iznosa možda je važnije dobiti, misli Kukić, poziciju u institucijama ili upravnim odborima nekih javnih tvrtki.
Politički analitičar Ibrahim Prohić misli kako su prebjezi na hrvatskoj sceni u BiH sasvim logični jer je politika u našoj zemlji još uvijek nezrela, a stranke se vode isključivo klijentelističkim motivima.
"To u praski znači da stranka služi kao oruđe za otvaranje ciljeva jedne uže grupe ljudi, a ne zalaganje za opće dobro, što objašnjava i lakoću s kojom pojedinci često mijenjaju stranačke "dresove". To će i ostati tako sve dok društvo u cjelini ne osigura mehanizme i institucije koje će prisiliti stranke da se počnu ponašati odgovorno, zaključuje Prohić.
