Glavni motiv moga teksta "Bosna kao protuhrvatski bauk" (Dani, 9.7.2010) bio je problematiziranje kvaziznanstvenoga pokušaja Ive Lučića (Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, Status br. 14) da se o današnjemu nepovoljnom političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini govori kao o posljedici neostvarenosti općega hrvatskog nacionalnog interesa, kao i nepostojanja političkih snaga koje bi se za njega zalagale danas, onako kako su to činili Tuđman I Šušak. Pošto Lučić u svojemu opširnom reagiranju u prošlom broju Dana potpuno prešućuje taj glavni motiv teksta, a bavi se isključivo mojom osobom (vidjet ćemo uskoro kako to žbirski lažno i prljavo čini), potrebno je da podsjetim na meritum stvari.
Četiri su ključne dimenzije u kojima se ogleda nepovoljno stanje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Na prvome je mjestu demografska situacija. Nije riječ samo o goloj brojci, iako je i ona zastrašujuća: od cca 760.000 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u BiH živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije, o čemu je u više navrata posljednjih godina pisao dr. llijas Bošnjović. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca 14,3% 2000. godine.
No, ni te brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su brojke "izbalansirane": Hercegovina je nešto malo "pojačana", Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše. (Upravo ovih dana čitamo iskaze generala Antuna Tusa, koji govori, kao najmjerodavniji svjedok, o političkoj i vojnoj izdaji Posavine u režiji Gojka Šuška i Radovana Karadžića, uz pristanak Franje Tuđmana.)
Lučić i drugi hercegovački Glembajevi "zaslužni" za nepovoljno stanje hrvatskog naroda u BiH
Ostale tri dimenzije su: ustavno-politička neravnopravnost na nivou Federacije BiH i države BiH, neemancipiranost u odnosu spram države Hrvatske, te hipoteka iz rata (logori za nehrvate, etnički progoni i zločini, divljačka rušenja "tuđih" sakralnih i kulturnih objekata, itd). Svemu tomu valja pridodati još i mentalno-političku i identitetnu sluđenost, u kojoj su hrvatstvo i pripadanje Bosni i Hercegovini, prvi put u povijesti, postali dva nepomirljiva i nepoveziva pojma.
Za svaki od ovih rezultata, i za sve njih zajedno, u ogromnoj mjeri "zaslužan" je upravo način na koji je zamišljena, propagandno dirigirana, te na terenu ostvarivana ideologija općehrvatskoga nacionalnog interesa (OHNI-ja, kako sam ga nazvao iz razloga ekonomičnosti). Stvar je utoliko gora i politički perverznija, što su u tomu aktivno sudjelovale političke, vojne i policijskoobavještajne strukture i kadrovi iz same BiH, među kojima svakako i sam Lučić, kao šef Tuđmanove i Šuškove policijsko-obavještajne službe u Hercegovini, kojemu "od svibnja 1991. do početka 2000. traje policijsko-obavještajna karijera", kako sam navodi. To je poanta i sukus cijele priče o OHNI-ju, koji je u Tuđmanovoj ideologiji - napisao sam - zamišljen tako da bi Hrvati sami sebe trebali prinijeti kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne i nestanka Bosne i Hercegovine "kao kolonijalne tvorevine" (F. Tuđman). I još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa\ Također, napisao sam da tek kada se uzroci današnje situacije Hrvata u Bosni i Hercegovini temeljito prouče i sagledaju iz te perspektive, moguće je razložno i uvjerljivo identificirati i druge uzroke nepovoljnog položaja Hrvata, među kojima i bošnjačku težnju za dominacijom i majorizacijom.
Da bi zakamuflirao cijeli taj mračni kompleks hrvatske politike devedesetih, s njegovim i danas akutnim posljedicama, koji jest težak i tragičan ali i jedini pravi predmet za početak bilo kakvoga ozbiljnog hrvatskog unutaretničkog dijaloga, Lučić bira posve jadnu strategiju - pokušaj difamiranja moje osobe! A u tome uspjeti ne može, jer se služi lažju, očitim falsifikatima i besmislenim panjkanjem. Živ se, tako, upeo da dokaže moj "komunizam", pa ga nalazi i u činjenici da sam radio kao urednik u reviji Odjek i u izdavačkim kućama Veselin Masleša i Svjetlost, jer po njegovoj ubogoj logici biti urednikom u to doba značilo je zapravo biti - cenzorom! Da, jake li znanstvenosti! Na dlaku isti obrazac primitivnoga totaliziranja koristila je UDBA, samo ona nije imala znanstvene ambicije. Kada sam ustvrdio da je u Lučiću omahnuo ne samo znanstvenik nego i policajac, nisam znao da će on sam to dodatno i višestruko potvrditi.
No, to još nije sve. Slijedi vrhunac Lučićeve znanstvene vjerodostojnosti. Da bi me nekako dotukao kao "komunista", on slavodobitno saopćava podatak da sam "uzeo riječ" na savjetovanju Savez komunista u borbi protiv antisocijalističkih djelovanja i antikomunističkih ideologija u veljači 1986. u Beogradu, te citira prvu i zadnju rečenicu iz "moje" diskusije. Čak i da jesam tamo bio, i da te rečenice jesu moje, što bi se time dokazivalo? Način na koji se Lučiću baš u svemu i baš u svakomu (koga time namjerava likvidirati) priviđaju aveti komunizma, savršeno opisuje umni kršćanski mislilac Željko Mardešić, alias Jakov Jukić, kada upozorava: "Zato danas govoriti protiv komunizma - kao znaka pripadanja modernitetu - ne znači još postati demokratom. Naprotiv, može se u tom dokazivanju ići ispod njega i naći se povijesno prije njega, što mnogi u svojim bjesovima ne uzimaju dovoljno u obzir."Stvar s Lučićevim "otkrićem", međutim, još je mnogo gora i prostija, ono što on govori, naime - nije istina! Na spomenutom, kao i ni na kakvom sličnom savjetovanju ja, jednostavno, nisam bio niti mogao biti, i citirane rečenice nisu moje. Slično kao i u slučaju Alije Isakovića, o kojemu sam pisao u Danima, Lučić se još jedanput okliznuo na imenima, ali se znanstvenik u njemu ni jednoga trenutka nije zamarao potrebom da ispita, provjeri. Ali zato jest opet trkom pohitio da izvede dalekosežne i strašno "kompromitirajuće" zaključke. I sve to zaklinjući se u svoju silnu znanstveniku predanost "tvrdim činjenicama". Daje Lučića zanimalo, kao što bi ozbiljnoga znanstvenika moralo zanimati na prvome mjestu, da rekonstruira kontekst i da mu kontekst posluži za provjeru i ovjeru činjenica i "činjenica", tada bi mu, naravno, bilo jasno da ne može biti riječ o meni (znam i kako je došlo do ovoga novog okliznuća, ali će Lučić to morati otkriti sam, neću mu ja pomagati kao kod Isakovića), jer sam u to vrijeme po svojemu javnom djelovanju, po knjigama i tekstovima koje sam objavljivao, po javnome sukobljavanju i polemiziranju s partijskim faktotumima "u kulturi", bio na sasvim drugoj strani, te sam zbog toga kao ideološki sumnjivac prispio i u glasovitu Bijelu knjigu, čiji je reprint nedavno priredio - vidi vraga! - nitko drugi nego "dr. sc. Ivica Lučić".
S Lučićem ozbiljno raspravljati? Taman posla!
Eto kakve su mu činjenice, i eto kakva mu je znanstvenost. I sad bi s takvim trebalo ozbiljno raspravljati! Taman posla!
S onu stranu boljih običaja i elementarne građanske pristojnosti, Lučić u svome tekstu zaviruje i u moj politički identitet, spekulirajući da ja "političko hrvatstvo po svemu sudeći ne doživljava(m) dijelom svoga Identiteta". Pri tomu se nekako podrazumijeva da bi mjera "političkog hrvatstva" trebalo biti Lučićevo "doživljavanje" istoga. Hrvatstvo, kao i nikoje drugostvo, doista ne doživljavam kao nekakvu veliku sreću, još manje kao razlog za ponos; najviše kao muku pripadanja koja me uvijek iznova tjera na preispitivanje povijesnih i aktualnih kostura u ormarima i tragičnih zabluda. Ako bi, pak, etalon hrvatstva bilo to kako ga "doživljava" ovaj policajac-obavještajac od karijere, ovaj "znanstvenik" nagrađen činom general-bojnika, i jedan od hercegovačkih OHNI-arivista što su se masno glembajizirali na račun bezmjerne tragedije bosanskih Hrvata i bosanskoga hrvatstva uopće - tada bih prema takvom hrvatstvu osjećao tek nešto između prijezira i ravnodušnosti.
