Malo je Ljubušaka koji stvarno znaju i misle da grad u kojem žive ima svoju "dušu". Veličinu te duše popunjavaju oni sami, brigom za taj grad, njegovim izgledom, svojim osmijehom i brigom na licima dok prolaze njegovim pločnicima i voljom da srdačno pozdrave svog sugrađanina s kojima dijele njegovu ljepotu, zemlju, zrak i sunce.
Svi će se složiti da je Ljubuški jedan od najljepših gradova u BiH s velikim mogućnostima razvoja, te da kao takav njegovim stanovnicima može dati lijep i ugodan život. Sretan čovjek čini i sredinu u kojoj živi sretnom, ali se čini kako kockice sreće u našem gradu nisu posložene kako treba.
Prije nekoliko dana svi smo pročitali u izvješću jedne državne institucije da se Ljubuški nalazi na posljednjem mjestu po gospodarskim tijekovima u Hercegovini.
Petnaest godina je prošlo od rata, a ako pogledamo broj osoba na Zavodu za zapošljavanje i onih koji su prijavljeni da rade, Ljubuški se nije pomakao od 1995. godine, a stagnirao je u odnosu na 1990. godinu. Niti veličina godišnjeg proračuna općine nije veća od onog iz 1995 godine.
Zašto je to tako? Zašto općina Ljubuški propada, kada ima savršen zemljopisni položaj, kada će imati uskoro auto cestu, kada ima rijeku, polje, prirodne ljepote i radišne i susretljive ljude?
Svaki puta kada su izbori, bilo općinski, bilo opći, slušamo govornike da će napraviti, obnoviti, uskladiti, izraditi programe, sve u cilju da nam bude bolje. Ali to nikako da se dogodi!
Još od rata je rečeno kako ćemo dobiti nov vodovod, kako će se privatizirati tvornice, izgraditi gospodarska zona, urbanistički plan grada, programi njegovog razvoja itd. Ali od toga nema ništa!
Posljednjih godina slušamo kako ćemo preskočiti nekoliko desetljeća u razvoju, te da će svi moći umjesto obrade Ljubuškog polja raditi u hotelima na Bijači, a poslije radnog vremena igrati golf. Sjećam se riječi kako će odmah doći 50 milijuna €. Sjećam se kad smo od Zagrebparkinga trebali dobiti na dar projekt za organizaciju parkiranja u Ljubuškom. U svježem sjećanju su mi donacije Dragana Primorca od 700 tisuća kuna za dogradnju Gradskog Vrtića, a on i dalje u istom stanju u kakvom je bio i td.
Slažem se i s činjenicom da se nešto može izjaloviti, da je kriza i financijska ili nekakva druga, ali ne mogu preći preko činjenice da se vlasništvo sviju nas prodaje u bescjenje pod političkim pritiscima, pod zahtjevima "visokih" političara, sve u cilju nekakvog višeg interesa u mnogim slučajevima pojedinaca. Ne mogu se složiti s činjenicom da se ne možemo bolje organizirati, da Ljubuški nema ljudi koji mogu i hoće, a nikako da dođu u poziciju da svojim stručnim znanjem pomognu u kreiranju bolje ljubuške budućnosti.
Zašto?
Odgovor i na ovo pitanje leži u činjenici da u Ljubuškom, ali i u mnogim općinama nema moralnih, zakonitih, stručnih i znanstvenih normi koje određuju način primjerenog bitisanja u društvenoj zajednici. Za to je kriva politika koja je godinama negativno selektirala u zadovoljenju vlastitih sebičnih interesa, a društvo je tonulo u svoju negativističku ravnodušnost u nemogućnosti da se usprotivi vlastitom retardiranju.
Najproblematičniji dio našeg grada su interesne grupacije, koje su mater i ćaća svemu onome što se u Ljubuškom događa. Njihova su sjedišta u debelim hladovinama pored gradskih pločnika odakle pružaju životne silnice, koje samo njima samima, eventualno rodbini ili velikim prijateljima, donose dobro, a onim ostalim 28 tisuća ljudi donosi život od danas do sutra.
Tako se i može konstatirati da Ljubuški živi od danas do sutra. Sjećate se kako je privatizirana Platnara, ali ona ne treba Ljubušacima od danas do sutra, već za budućnost. U njoj se ne treba tkati platno, može i nešto drugo samo da nam to bude na dobrobit.
Svakom Ljubušaku ostavljam da objasni ili odgovori na pitanje – mogu li nas predstavljati i u budućnost voditi ljudi s diplomama bez znanja kupljenima u Mostaru, Banja Luci i Srbiji, mogu li nas predstavljati stranački nesposobnjakovići i lokalne tetkice, te kad će doći vrijeme promjena kada ćemo osjetiti dah progresivnih društvenih normi.
Ljubuški se voli kad se njegove vrijednosti i svih stanovnika općine poštuju i cijene, kada se razmišlja o njegovom uređenju, o ustupanju dijela zemlje, ali i poštovanju novca kojeg svom gradu daju njegovi stanovnici.
Jesmo li u tome dobri njegovi upravitelji ili točnije je li njegova vlast uvijek mislila na njegove vrijednosti i budućnost?
Sada je 2010. godina, a dolaze nam sljedeće. Brige ostaju iste, ali je vrijeme da počnemo utjecati na događaje u sredini u kojoj živimo
