Dvoumim se kojeg smo kolektivnog sindroma žrtve mi u BiH. Unatoč ogromnom potencijalu, izbor mi se svodi na dva, eventualno tri.
Što je to švedsko u nama?
Priča mi jedan kolega kako je neka učiteljica u jednoj školi, unatoč tome što je imala sve bolje predispozicije, pala na natječaju kako bi se mjesto osiguralo članu rodbine jednog visokog stranačkog dužnosnika, saborskog zastupnika, inače stručnjaka za manevriranje viljuškarom. Pitam, ima li on vjerodostojne dokaze o tome da objavimo? Kaže da ima, ali se vidno uvrijedi što sam to upitao, jerbo ta neka "tajna služba" što sve prati bi znala da je to preko njega sve prošlo u javnost. Jeb'ga, čovjek ima ženu, djecu, žena ne radi, a ne bi ni on do posla došao da "nije to što jes".
Svi smo nekako osjetljivi na nepravdu, boli nas, ali kronično šutimo o tome, jer ukoliko se nešto zatalasa, mogli bi nas valovi poklopiti. Plivamo u nepravdi, koprcamo se, voda užasno hladna, ali u onom trenutku kad tijelo dođe do praga temperaturne prilagodbe na hladnoću, čovjek pomisli "pa trebam biti sretan što mi je glava iznad vode" . Krene se samo održavati na površini, očekujući da će netko već doći u pomoć, ne znajući da će tijelo se pothladiti i nastupiti će smrt ako ne krene plivati energično, pa i protiv struje.
Mi smo u BiH trenutno na pragu temperaturne prilagodbe i čekamo da nam netko dođe u pomoć. Zagreb, OHR, OSCE,... Zato, nedavno kada je vodstvo te jedne stranke potpisivalo kojekakve sporazume sa Senatom Sveučilišta i Studenskim centrom, protivno Zakonu, dijele propagandne letke po Sveučilištu, kad su isti ti posjetili djecu kojoj su doslovno ukrali školu i strpali ih da nastavu pohađaju u "šupi", profesori, akademska zajednica je zašutjela, nastavnici te škole su šutjeli, roditelji šute, iako im djeca smatraju da je npr. školska dvorana u 2010. fikcija iz američkih serija koju nikad neće upoznati za đačkog života.
Neki dan ukloniše Evanđelje sa oltara maknuše kip Sveca, staviše preko toga lik sa plakata i sa mjesta sa kojeg se čita Evanđelje šalju političke poruke. Crkva šuti, narod opet šuti.
Zašto šute?! "Kupljeni" su, ne novcem, nego borbom za rješavanje egzistencijalnih problema u kojima je čovjek kao slobodoumno biće na zadnjem mjestu. Na površini je neka mesijanska borba za Hrvatstvo. A tko se to drugi može boriti za Hrvatstvo od naših mesija sa predizbornih plakata. Od tuda ta empatija koja vodi ka šutnji. Baš kao što su u Stockholmu 1973. oni taoci krenuli braniti svoje otimače koji su ih zarobili u banci, po čemu je stockholmski sindrom dobio ime.
Kakve veze ima kazan sa stockholmskim sindromom?
Nema nikakve, jednostavno, stavili sliku bezze da razbije tekst.
Mi kao narod kao da patimo od kolektivnog stockholmskog sindroma. Kupuju nas krajnje demagoškom pričom, kako bi je nazvao hrvatski dramaturg Vjeran Zuppa "ekshumacijskom politikom". Sve napredno, suvremeno i u skladu sa vremenom u kojem živimo izbačeno je vani, a ekshumiraju se fraze i parole od prije nekih dvadeset godina. Kao da vrijeme ne prolazi, kao da rata nije bilo.
Što je to njemačko u nama?
Godine 1964. je jednom američkom fabrikantu po imenu Wartsal ukradeno kreditno pismo, koje je omogućavalo liječenje u bolnicama. Lopov je vratio novac koji je bio u novčaniku, a sa kreditnim pismom je pod imenom vlasnika krenuo da obilazi bolnice u američkim gradovima. Obišao je svih pedeset američkih država, preseljavajući se iz jedne u drugu bolnicu.
Tokom svog putovanja lažnom Wartasalu je između ostalog urađeno 2768 rentgenskih snimanja, od toga 254 RTG snimaka grudnog koša. Za ispitivanje stomaka je 387 puta popio barijevu kašu. Slijepo crijevo mu je operirano tri puta, a sedamnaest puta mu je rađena operacija krivog nosa. U toku jedne godine je 187 puta primljen u bolnicu, najčešće bi isti dan po prijemu bi pobjegao. Tipičan primjer Munchausenovog sindroma.
Nazvan je po njemačkom baronu koji je volio fantazirati (naziv je u medicinu uveo engleski doktor Richard Asher) je jedan od oblika takozvanih umišljenih bolesti. Sličan je hipohondriji, ali se od nje razlikuje jer kod hipohondrije pacijent zaista misli da ima neku bolest, dok kod ovog sindroma je pacijent svjestan da pretjeruje i da inscenira bolest, povredu, infekciju itd. kako bi probudio empatiju i simpatiju kod drugoga. U suštini bolesti je nezadrživi nagon da se lažnom pacijentu ukaže pažnja,a uzrok je najvjerojatnije nedostatak ljubavi i pažnje u djetinjstvu.
Ovako na prvu, da postoji slikovni rječnik psiholoških sindroma, pored ovoga bi komotno mogao stajati logotip SDP-a. Uvijek im netko kriv, uvijek im netko ne valja, tlače ih "fašisti", nacionalisti, tlače ih u biti svi oni koji je misle kao oni. Dovoljno je upaliti FTV. Narodski nazvan "sindrom kronične žrtve", čovjeku je uvijek netko kriv, na ranu bi ga previo, a kad se malo stvari provuku kroz sito i rešeto, uvidi se da stvari nisu takve kakvim se predstavljaju.
Željko Komšić je očiti primjer. Na površini, multietničar, borac za ljudska prava, dežurni svetac imena crvenim slovima upisanog u kalendaru, a ispod površine licemjerni oportunist, gladan i željan vlasti, fotelje, pa makar hodao po kosturima. Kako drugačije opisati čovjeka koji unatoč tome što se cijeli jedan narod protivi njegovom načinu kandidiranja, ustraje na svojoj kandidaturi? Pa čovjekov zdrav razum nalaže da ako makar jedna osoba, kamoli jedan narod koji je konstitutivan u svojoj zemlji, ima nešto protiv tebe, da se ode porazgovarati i raščistiti.
Ne kaže uzalud Evanđelje: "Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar." (Mt 5,23-24). Ne zna to Željko jer nije to za što se predstavlja. Zar to njegovo ponašanje ne spada u domenu "fašizma" kako taj pojam interpretira njegova FTV: jednostrana represija, mobbing jačega naspram slabijeg?
Sindrom überpoduzetnika
Opet s druge strane da li smo i mi Hrvati toliko slabi koliko želimo da se stvori dojam. Em drugi nam biraju predsjednika, premijera, nameću nam Statut u stolnom gradu,... Zar smo uistinu tako slabi?! Nismo. Razlog je što ovi naši, osim što pate od kombinacije prvog i drugog spomenutog sindroma, pate od onog kojeg nije dijagnosticirao neki psihijatar, nego rano preminuli politolog Stjenko Vranjičanin. On je definirao sindrom "pseudo poduzetnika".
Poduzetnik je osoba koja preuzima rizik - pogibelj gubitka vlastitog kapitala. Pseudopoduzetnik devastira kapital kojeg su stvorili drugi. Kakav je mentalni sklop pseudopoduzetnika, po prof. Vranjičaninu?
Njegov je psihološko-intelektualni profil vrlo jednostavan i limitiran. Pseudopoduzetnik je osoba bez profitabilnih ideja (ako se zanemari gola pohlepa i spretnost u ostvarivanju tog poriva) u smislu pronalaženja ili stvaranja područja dobitnih ulaganja.
To znači nekreativno, štetočinsko biće bez prijeko potrebnog talenta, znanja i imaginacije da preuzeto poduzeće preoblikuje, unaprijedi, prestrukturira, da raspoložive potencijale aktivira, očuva supstanciju, potakne kreativne snage zaposlenih, očuva ljudski kapital i pokrene razvoj.
Poduzetnik ili uberpoduzetnik?
Njegovo je razmišljanje skučeno primitivnom kalkulacijom o tržišnoj vrijednosti materijalnih faktora poduzeća - vrijednosti zemljišta, zgrada, strojeva, poslovnih prostora i voznog parka. Stoga je kvazipoduzetnik u svojem djelovanju HOMO ANTIOECONOMICUS. Ljudski faktor za pseudopoduzetnika nije kapital, to je balast koji treba reducirati i postupno eliminirati.
Primjer? Neki dan "otvara" se Tvornica tekstila Mostar. Kamere, fotoaparati, novinari, gužva,... Nova radna mjesta? Ma kakvi. Dežurni "pseudopoduzetnici", ja bih ih nazvao "überpoduzetnici", preselili već postojeće postrojenje sa jedne lokacije u gradu, na drugu van grada, i to na mjesto gdje su ovi überpoduzetnici ranije uništili postrojenja na kojima nam je zavidjela Europa, i koje je zapošljavalo oko 5000 ljudi. Zašto su je preselili? Iz prostog razloga što je prvotna lokacija atraktivna za izgradnju stambenih zgrada. Tipičan primjer überpoduzetništva.
Na koju kartu igraju naši überpoduzetnici? Jednostavno, na kartu ona dva gore sindroma kojima smo se zarazili, točnije kojima su nas zarazili. Kandidati koji svojim taštinama idu na korist Komšiću, konstantne svađe i prepucavanja, borba sujeta, glad za foteljama... sve je to samo recept za zarazu koja će dovesti do toga da Hrvati na ove izbore izađu u najmanjem broju od 1990., što pak ide na ruku usiljeno nasmiješenim licima sa billboarda, jer će glasovati klijenti i sluge, a ne narod. Opet će vjerojatno manjina birati za većinu
Zato narode, ako želiš dobro sebi i ako želiš zadati udarac dežurnim dušebrižnicima koji ne vide dalje od sebe, izađi i glasuj. Pogledaj tko je stručan, tko ima školu, tko ima bolji program, tko ima čistu prošlost, tko vjeruje u Nešto i neka to bude mjerilo tvoje naklonosti. U protivnom, tko zna koji će te sindromom zaraziti kad bude kasno.
