Gdje ste bili prije dvadeset godina? Kako ste živjeli? Kako vam je bilo? Pada li vam na pamet vremenski stroj? Probudite se, na snovima se ne živi. Vi ste dvadeset godina stariji, mlađe ste odgojili potpuno krivo, oni bi mogli biti naša još crnja budućnost, bojite se za njih, živite u prljavom gradu, strahujete za posao i mirovinu, bojite se ostariti u ovakvoj državi, bojite se da će vam djeca napustiti zemlju, vi to ionako ne smijete zbog ogromnih kredita kojima godinama krpite svoju iluziju da živite kao sav normalan svijet.
Vi ćete se trećeg desetog uprkos boli koja vam tišti grud spustiti do biračkog mjesta, proći pored fotošopiranih plakata i još jednom iščitati silna obećanja. Hoćete li se setiti da sunce sja samo na plakatima ili ćete opet zaokružiti isto kao i prije četiri godine? Probudite se na trenutak, treći desetog još nije osvanuo. Ali, brzo će.
Sudbina je u vašim mukama
Jeste li primjetili da se u nas najčešće igraju sudbonosne utakmice? Nema u nas puno normalnih, onih čiji ishod neće promijeniti tok naših života, gdje ćemo uživati u natjecanju i, kad se zagase reflektori, svi normalno otići kući na spavanje. Ma, kakvi! U nas su svako malo nekakve najvažnije, sudbonosne, povijesne i odsudne utakmice, koje nam elite predstavljaju kao one nakon kojih, ako izgubimo, nećemo više imati ni kuću da u njoj spavamo. Gorenje naroda uvijek je ovdje proporcionalno strahu od nekakvog budućeg gorenja kuća. Strah nas je poveo u rat, strah nas vodi i nakon rata. I tako mi dvadeset godina, bilo da su u pitanju nogometne, bilo da su u pitanju političke utakmice u nas vazda neka pet do dvanaest situacija. Tako je i pred ove izbore. Prde svi nekakvom sudbinom, a ustvari im se predizborna politička aktivnost najviše svodi na međusobno šaranje plakata, na vrat – na nos asfaltiranje puteljaka i otvaranje svega i svačega. Otkad je demokratskih izbora u BiH za svaki od njih su nam govorili sa su sudbonosni i da ćemo ako ne izađemo na glasovanje sami sebi zapečatiti sudbinu. Oni prvi su stvarno bili sudbonosni, jer su nam donijeli sve i svašta, obrnuli nam živote naglavačke, mnogima ih malo kasnije i oduzeli za sva vremena. Narod je tu sudbonosnu priču intenzivno pušio nakon rata, još zajapuren od friške mržnje. Narod je devedesetih još uvijek plebiscitarno izlazio na stadione, mahao zastavama, ratovao, kako se ono kaže, drugim sredstvima. A dok su se zgarišta naših zajedničkih života još pušila i miris baruta u zraku bio intenzivan, na izbornu se nedjelju išlo, onako fino počeščljan i sav svečan, dati glas za NAŠE. A naši su za to vrijeme sa onim njihovima lijepo krčmili sve ono što nam je do tada doista sudbonosno određivalo živote. Dok su nam trućali o sudbonosnim izborima, oni su elegantno sjeckali našu zajedničku imovinu, dajući nam tek mrvice, jer glasačko tijelo ipak mora živjeti, pa makar i na aparatima.
Neki novi klinci i stare kukavice
Kroz zadnjih dvadeset godina stasalo je nekoliko generacija koje i ne znaju ni za kakvo drugo stanje osim za ovo koje na našim prostorima vlada već dvadeset godina, njima je, ružno je reći no istina je, ovo sasvim normalno stanje, ali ako je od njih nekako i realno očekivati da ne trzaju i ako su baš ti madi danas stupovi nacionalizma i mržnje, gdje su oni famozni odvažni koji su rušili komunizam, a koji se sjećaju što znači relativno solidno uređena država ? Njima kuca biološki sat i ako napokon kolektivno ne vrisnu, ostaje im samo da jedan po jedan skiknu i na kraju prdnu u prašinu. Gdje su oni koji su u velikom broju onomad rekli dosta vladavini jednoumlja, ali koji se i sjećaju da su u tom jednoumlju bili socijalno zbrinuti, prilično želučano bezbrižni i zaposleni? Očito je da se danas isti ti ljudi prave budale i sami sebe lažu, jer danas životare unutar svojih novih jednoumnih dijelova, nacionalno izbalansiranih tabora jedne napaćene zemlje – i ne talasaju, hraneći se mrvicama koje im ostavljaju nove elite sa apetitom koji proždire sve oko sebe. Nekada im je smetala birokracija, povlašteni političari, nedostatak pluralizma, nekada su im smetale vikendice u Neumu, nepotizam pojedinaca, pa su srušili "sistem", a danas im očito nimalo ne smetaju iste te stvari samo još tri put veće i očitije i tako bezobrazno infiltrirane u sve pore jadnog društva u kojem su rijetke preostale državne firme ustvari u privatnim rukama i nakotnjak za mnogobrojnu rodbinu. Ne smetaju im ni divlje deponije, loše ceste, divlja gradnja, mansarde, katastrofalna socijalna slika, nezaposlenost. Zajašili s konja na magarca, ali ipak ne daju reći da jašu bilo što drugo osim lipicanera. I njima je mogućnost uvoza Merdže starog sedam godina i mogućnost slobodnog mahanja svojom zastavom u svatovima, čini se, najveći životni cilj, pa su mirni. Ni malo ne sliče onim odvažnima s početka devedesetih. Takvi, ako me sjećanje dobro služi, ne bi trpjeli teror stranih kolonijalista, domaćih tajkuna i kriminalaca, lihvare iz bijelog svijeta. Bila jednom, znate, priča o ponosnom narodu. Sjeća li je se itko?
Svi smo mi ista g...
Zajedno s onima koji su u ratu i nakon rata stekli imetak (koji im se još 1990. činio tek kao slika iz američkih serija sa malog ekrana) oni bespogovorno guraju aktualnu vlast ka još jednom mandatu, potpuno zaboravljajući da godinama ista obećanja i godinama ista jalova realizacija nema teorije da izdobri i u naredne četiri godine. I dok ovim prvima doista zamjeram amneziju, drugima se ne čudim što im ovakvo stanje nimalo ne smeta. Bivši sitni šverceri, šaneri i bageristi danas su ugledni ljudi, dobro, ako ne ugledni onda barem bezobrazno potkoženi i situirani i njima boljeg sistema nema. Uz njih su i nekadašnji ruralci koji su, bilo da su silom protjerani iz svojih sela ( i čine sve da se tamo ne vrate), bilo da su se milom spustili među svoje, izrazito zadovoljni sadašnjim stanjem. Prije dvadeset godina takvi nisu ni sanjali da će jednog dana biti predsjednici kućnih savjeta, da će kiseliti kupus na osmom katu, da će koračati betonom i asfaltom. Osim ako ne ispale negdje kod kuma u Njemačku! Ne smijemo zaboraviti niti one koji nam prodaju lafo zajedništvo i prodaju mlađoj generaciji priče o antifašizmu i jednoj, bosanskoj naciji, a koji kao antipod nacionalističkoj retorici, ustvari, predstavlja tek drugu stranu iste medalje i nacionalizam sam po sebi. I fašizam, da dodam, jer svaka isključivost embrio je fašizma. Svi navedeni slučajevi, ma kako se različitima doimali, ustvari guraju u jednom te istom pravcu. Guraju u pravcu daljeg beznađa i ništavila. Tamo nas je odavno gurnula nacionalna mitomanija, friško izvađeni stari simboli, likovi i (ne) djela, po čijem šablonu krojimo vlastiti životni prostor.
I kad izgubimo sve izgovore, uvijek nam ostaje "šuti i trpi"
Dvadeset godina predug je period. Mnogi su najljepše i najdragocjenije godine života doslovno prokockali i bacili u ništa. Rijetki su u turbulentim vodama ostali plutati na površini. A najčudnija je stvar što tu možda i nije kraj. Jer još bi se mi mogli kolektivno napušiti priča o ugroženosti, o ukidanju RS-a, o stranim investicijama, o Ustavnim promjenama...barem mi tako izgleda i ova kampanja. I ustvari se ništa neće promijeniti. Osim ako vam ne dođe iz guzice u glavu i napokon olovkom probate zaokružiti nekog drugog. Nemate što izgubiti, uostalom, teško da ti drugi uopće mogu biti gori od ovih dosadašnjih. Ne dogodi li se takvo čudo, još jedni sudbonosni izbori bit će tek prebrojavanje naših s jedne i njihovih s druge strane, te pokušaj onog wannabe zdravog dijela stanovništva da se nađe u nekoj od ponuđenih političkih opija. I pokušati kao i uvijek glasati za manje zlo. Umjesto da se na izborima glasa za manje zlo, naši građani, barem oni koji još uvijek nisu odustali od glasovanja, trebali bi pokazati neposluh prema izborima u kojima političke poruke, ma kako zvučale, nemaju nikakvu specifičnu težinu, jer sve spadaju u red praznih obećanja, ma kako bile gromoglasne ili estetski sročene. Ova garnitura političara ne ulijeva povjerenje, ili imaju oraha u džepu na izvoz, ili ih prate otvorene optužnice ili su mutni sami po sebi, a ima tu veterana svih ratova, poput, recimo, Harisa Silajdžića koji je tu ciglih dvadeset godina i koji od silnih funkcija koje je obnašao još nije samo bio predsjednik SFRJ (nažalost po njegov politički apetit, država se ipak raspala brže no što je Hare slutio), a nešto ne pamtim da smo silno bili zadovoljni kako je obnašao bilo koju od njih. Ova garnitura koja nam se nudi i na ovim izborima, ma što vam govorila i kako god se reklamirala, jednostavno NE MOŽE izvući zemlju iz krize, NE MOŽE naći pravedno rješenje za suživot i NE MOŽE riješiti jednom za uvijek nacionalno pitanje. Oni NE MOGU napraviti autoput, Oni NE MOGU podići standard, ONI NEĆE zaposliti vaše ukućane, oni mogu jedino, kao i svih ovih godina, "oporezovati" stranu investiciju, skrenuti pomoć sa strane u vlastiti džep i zadužiti se u stranim bankama da bi pokrpali budžet, jer treba nahraniti svu onu silnu rodbinu, zemljake i prijatelje koje su strateški rasporedili po državnim institucijama. Oni mogu i dalje ucjenjivati nas žive mrtvima, plašiti nas onim drugima i za sve svoje pogrešne korake optuživati one druge. Oni su buduća (nova, a opet stara) alibi vlast koja će vam ukrasti još četiri godine života i koja će svoje najvjernije sinove opet elegantno zarotirati po funkcijama. A vi ćete samo tupo gledati po principu "Tražili ste, evo vam ga!"
A đe da znaaam...
Naravno da neposluh nije najsretnije rješenje, ali što drugo mogu tražiti od naših ljudi koji još uvijek nisu apsolvirali riječ demokracija i koji se potpuno nekritički odnose spram stranaka koje dovedu na vlast? Što tražiti od mase koja stvara k'o fol bogom dane elite i koja se zna samo ulizivati tim elitama? I koja ne zna povikati jasno i glasno – sjašite! Nakon Saveza komunista mi smo kolektivno amenovali desetke takvih istih Saveza komunista, samo što sad nose slađe nazive sa nacionalnim predznakom. Što očekivati od ljudi kojima je demokracija tek druga riječ za onaj dan kada izađu na izbore, a sve ostale četiri godine su "šuti i trpi"? Je li bezobrazno takve ljude nazvati običnom stokom? I je li suvišno dodati da naši ljudi tako fantastično životare u onoj izreci "kakav narod takva i vlast". Zato i ne očekujem ništa drugo od ovih izbora nego bućkuriš, koji će na kraju rezultirati nekom čudovišnom koalicijom, koja će nas u naredne četiri godine potopiti još dublje. I kako stvari stoje, mogli bi mi još dvadeset godina ovako. Šta nam fali, jel'? Uvijek može gore. Bar uvijek imamo taj izgovor.
I opet se nećemo pogledati u oči i reći jedni drugima da smo ista govna, da svi pomalo seruckamo, da se hranimo beskrajnim mitovima, da nam je život običan političko – ekonomski šund.
I opet ćemo, u vlastitoj nemogućnosti da izaberemo ljude koji će sjesti i riješiti nam glavne probleme, čekati da jednom dođe ta Europa i da nas poklopi, da nam ona izbriše granice. Što je najgori mogući izgovor. Majka svih loših izgovora za glupost, lijenost i opći debilizam.
I prijetnja da će se današnji mladi za dvadeset godina također pitati gdje su im otišle najbolje godine?
