Potpuni poraz hrvatskih predsjedničkih kandidata, izbor SDP-ovca Željka Komšića većinskom voljom bošnjačkih birača, ali i relativno mali broj zastupnika koje su osvojile stranke s hrvatskim predznakom svakako su posljedica neravnopravnog ustavnog uređenja u kojem brojnost naroda znači sve, a konstitutivnost ništa.
Međutim, iako će rijetko tko to priznati unutar hrvatskog političkog korpusa, potpuno je jasno da velik dio odgovornosti snose i hrvatske političke stranke, koje su se uoči ovogodišnjih izbora podijelile kao nikada do sada. Stvaranjem dva potpuno suprotstavljena bloka, nagomilao se toliko opasan antagonizam unutar jednog korpusa kojem svaki dan prijeti da od konstitutivnog postane manjinski. No, ono što je još opasnije je činjenica da su totalni međusobni rat hrvatskih stranaka, podmetanja i okrivljavanja zaslužni za stvaranje apatije među hrvatskim biračkim tijelom koji je velikim dijelom izgubio volju za izlazak na izbore.
Apatija
Pogledajmo brojke: hrvatski kandidati su na izborima zajedno osvojili blizu 200 tisuća glasova, što je pokazatelj kako hrvatski narod u BiH nije bio svjestan kako su mu opći izbori bili možda i posljednja šansa da se popravi težak politički položaj.
No, ponovno se vraćamo na hrvatske stranke koje, iako jake na obećanjima koja su puna ravnopravnosti, federalnih jedinica i entiteta, zadnjih godina nisu mnogo uradile kako bi barem u djelo proveli osnovni postulat konstitutivnosti-ravnopravnosti u odlučivanju. Sjetimo se samo butmirskog paketa ustavnih promjena i činjenice da međunarodna zajednica praktično nije ni primijetila kako u ovoj zemlji žive i Hrvati, nego je svu energiju usmjerila na udovoljavanje maksimalističkih zahtjeva Banje Luke i Sarajeva. U takvoj konstelaciji odnosa hrvatske se stranke nisu pokazale pretjerano agresivne i odlučne u svojim zahtjevima, što su, čini se, osnovni uvjeti ukoliko želiš da te Bruxelles ili Washington čuju. Zbog toga je jasno zbog čega su hrvatski birači u BiH u stanju apatije, jer znaju da se ovi koje mogu birati nisu pretjerano iskazali na njihovoj zaštiti.
Svezane ruke?
Naravno, ustavna rješenja koja hrvatskim predstavnicima u vlasti dobrim dijelom drže svezane ruke većim su dijelom krivac za takvo stanje, ali istodobno se postavlja pitanje zbog čega ti isti hrvatski predstavnici barem jednom složno i u lice ostalim kažu kakvu državu žele i od čega neće odstupiti. Pred nama su ustavne promjene, a s ovakvim brojem zastupnika kao i konstantnim tihim ratom na relaciji dvaju HDZ-ova jasno je kako ne možemo očekivati dovoljno jaku platformu koja će predstavnicima druga dva naroda dati do znanja da se bez hrvatske ravnopravnosti ne može graditi BiH. No, zato je očito predizborni rat u vlastitom dvorištu značio mnogo više za hrvatske stranke.
Razine vlasti
Jedino tijelo vlasti u državi u kojem Hrvati mogu ostvariti kakvu-takvu ravnopravnost je Vijeće ministara. No, zato će nakon ovih izbora u Zastupničkom domu državnog Parlamenta sjediti tek 7 Hrvata, što je nedovoljno za utjecaj na bilo kakvu odluku. Isto stanje je i u federalnom Parlamentu, dok se kao jedini mehanizam zaštite nameću domovi naroda. Naravno, uvjetno rečeno zaštite, jer nitko ne jamči da će Ustavni sud, bio on federalni ili državni, uvažiti potezanje mehanizma vitalnog nacionalnog interesa. Možda je najgore stanje trenutačno u federalnoj Vladi u kojoj od trenutačnih 16 ministarstava samo 5 "drže" Hrvati.
