Govoriti o današnjoj društveno-političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini čini se da se to može samo kroz dva ekstrema: s jedne strane izabiranje određene političke stranke i bezuvjetno pristajanje na nemoralno ponašanje opravdavajući takvo njihovo djelovanje nemogućnošću boljega.
S druge strane potpuno odbacivanje bilo kakvog političkog aktivizma, jer svi su zli i naopaki.
Doista, sve gore navedeno je istina ili bar nije daleko od istine. Bolesno stanje bosanskohercegovačkog društva, s posebnim osvrtom na Hrvate i njihovo društveno-političko djelovanje, u svim njegovim segmentima: društvenom, političkom i vjerskom, mogu biti prepoznati u ranim simptomima demokracije gdje se rađala nesputana sloboda izražavanja nacionalnog i vjerskog osjećaja. Naravno, sve to je itekako opravdano, poželjno i dobro, ali umjereno, bez pretjerivanja, jer neumjerenost nas je dovela ovdje gdje smo sada.
Prvi simptom bolesnog društva koje je prelazilo iz komunističke diktature u demokracije bio je i ostao "grijeh struktura". Ovdje je potrebno poći od činjenice da je grijeh osobna i to isključivo osobna kategorija. Dakle, ljudi opterećeni grijesima prošlosti nacizma i komunizma ulaze u demokraciju te "mijenjaju dlaku ali ćud ne".
Gore spomenuta sintagma "grijeh struktura" nije apstraktna jer su u strukturama konkretni ljudi, ljudi koji imaju osobne čine a oni mogu biti dobri ili grješni. Osobna grješnost ne isključuje društvene strukture koje stvaraju bliže grešne prigode i treba biti itekako moralno čvrst da bi se u takvim grešnim prigodama ostalo bezgrješan.
Ne može se to vrijeme ranih devedesetih, rat i poraće te današnje vrijeme opravdavati da je "tako moralo biti", "drugačije nismo znali", "bio je rat", "nismo imali drugog izbora", "mi smo malobrojni", "krivi su nam Muslimani i Srbi", "kriva nam je međunarodna zajednica", "da imamo treći entitet"… Sv. Augustin u svome djelu "De civitate Dei" piše: "Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva?... Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu."
Često se naše stranke, stranačke aktiviste, javno i u međuljudskim razgovorima, optužuje da su "udružena zločinačka organizacija", "mafija", "lopovi", "organizirani kriminal"... Ostaje gola činjenica utemeljena na iskustvu i definiciji sv. Augustina da su današnje stranke, koje čine konkretni ljudi, razbojničke družine nastale radi stjecanja osobne i skupne koristi, a sve se to događa preko leđa izgladnjelog i osiromašenog naroda bilo koje nacionalnosti i vjeroispovijesti, na štetu države, ovakve kakva jest i kavu smo ili nismo željeli, ali je činjenica da je tu.
I zlo struktura ne staje tu, nego ozakonjuje takve radnje s ciljem da ih se proglasi dobrima unatoč očitoj činjenici da su zlo, veliko zlo. Pirova pobjeda HDZ-a BiH i trulež države danske HDZ-a 1990 i HSP-a dokazuju sljepoću hrvatskoga naroda i poteškoću trenutno bezizlazne situacije koju su kreirale ine vođe i njihovi daljnji i bliži suradnici u proteklih petnaestak godina vođeni osobnim interesima (pogledajte imovinske kartice samo čelnih ljudi našeg naroda) i svesrdnom suradnjom stranačkih aktivista, koji su i sami imali koristi.
Nada je nekako bila polagana u mlađe naraštaje, ali ulazeći u stranke vidjelo se da i oni mlađi s lakoćom se stapaju sa zlim navikama starih političkih mentora koji svoje položaje ne daju a mlade odgajaju za sebe i svoju korist.
Razočaranost ili oduševljenost rezultatima pojedinih stranka na prošlim izborima o svakom otkriva sljedeće: prvi su razočarani jer gubitkom su ostali svezanih ruku i onemogućeni da ozakone svoje nezakonite radnje (to bi bile one veće ribe), a manji su izgubili svoje mentore koji su im pomagali u napredovanju bilo koje vrste, ali uglavnom ne dobre po opće dobro; drugi su oduševljeni jer su napokon na svim instancama dobili priliku nastaviti gdje su stali, prozivati one prije njih te ih krivično progoniti, a nakon čega će se odustati jer nepravedni zakoni koje su njihovi prethodnici i politički suparnici donijeli koristi će i njima.
Zaboravismo ona naša nadanja ranih devedesetih, osjećaj disanja punim plućima, zaboravismo što smo imali i što smo željeli. Htjeli smo ići naprijed samo na temelju rada sposobnih ljudi koji bi stvarali društvo ravnopravnih, jednakih i slobodnih ljudi.
Stvarati nešto što bi se zvalo država gdje bi svatko imao pravo na život, na rad, na vlastito samoodređenje kako nacionalno tako jezično i vjersko. Pitam se: jesu li to tada bile samo iluzije? Možda, a što više o tome razmišljam postajem sigurniji, da je najveća pogreška ranih devedesetih bila ta što nije uveden lustracijski zakon koji bi na ovaj ili onaj način zabranio djelovanje onih koji su u bilo kojem režimu sudjelovali na ovaj ili onaj način.
Vjerojatno bi u društveno-političkom djelovanju bilo manje školovanog kadra, nismo Bog zna što ni danas školovaniji, ali bi možda vođeni gore navedenim idejama bili pošteniji, jer lopovi prošlog sustava dobro su naučili zanat pa im nije bilo teško u novonastalim prilikama snaći se, a što i otkriva njihovu izopačenu inteligenciju ili bolje reći zloupotrebljenu.
Čini se, u ovom trenutku, jedina šansa za što bolje funkcioniranje ovog društva i ove i ovakve države nalazi se u neovisnom sudstvu, tužiteljstvu, školstvu, kulturi. Čišćenje struktura od grijeha podrazumijeva pronalaženje, krivično gonjenje te osuda i izdržavanje kazne konkretnih osoba, koji su svojim osobnim grijesima unutar struktura zloupotrebljavajući položaj na koji ih je narod izabrao vjerujući njihovim sustavno smišljanim lažima u predizbornom vremenu.
Da, konkretne osobe koje su nam progovarale u predizbornom vremenu svjesno lažući doveli su narod ovdje gdje je sad. I za to trebaju odgovarati. Kad? Možda za njihovog ovozemaljskog života ukoliko tužiteljstvo i sudstvo budu neovisno (što sada nije slučaj). A sigurno je samo jedno: pred Bogom će odgovarati. To nam je još jedina utjeha i nada.
