U doba kada sam pohađao Gimnaziju (polovinom 70-tih) u Ljubuškom pred školom je bivalo "parkirano" na desetine bicikla kojima su naše kolege dolazili u školu i vraćali se u svoja sela. Putovali su po kiši, vjetru, mećavi i opet bili veĆinom dobri učenici.
Bicikl nije bio jeftin. Kolege iz škole su nabavljali bicikl, obično "Rog" nakon "Vage" ili kada bi roditelji podigli "predujam" u ime duhana kojeg će predati obično u decembru. Svi oni koji su imali bicikl, bili su mi nekako draži, jer tu dječačku želju nisam mogao ostvariti i posjedovati bicikl u svom vlasništvu. Zato sam često molio kolege s pitanjem "Daj mi jedan krug". Kolege iz razreda bi mi obično izaŠli u susret.
U Osmogodišnjoj školi, najbolje biciklo je imao, sada svećenik, Ivan Vukšić, koji je putovao iz Cerna. To biciklo je vjerovatno bilo poklon iz inozemstva i imalo je dvije ručne kočnice, bez nožne kočnice. Kakvo ushićenje sam doživljavao kada bi mi dozvolio "jedan krug". Dr. Munib DalipagiĆ je posjedovao bicikl iz Francuske sa tankim gumama koje nisu bile "prilagođene" za makadamske puteve ljubuškog kraja, pa su stalno "pucale". Ko se ne bi sjetio "ženskog" bicikla Fize Sikovice, ukrašenog "mrezama" koje su štitile točkove. Kasnije su Pregradjani imali bicikle za pamćenje kao Sava, Anić i drugi. Bogami i nasi profesori su dolazili sa biciklima na posao (Zvonko, Pera, Adam, Đuro...}
U drugom razredu Gimnazije razrednik nam je bio legendarni nastavnik fizike Martin Međugorac. Izgledao je veoma strog ali je imao "dušu" djeteta. Jednom prilikom, pravdajući sate pročitao je redom: ponedjeljak, utorak, petak - Barbir Jozo - prvi čas. Jozo koji je putovao iz Prologa, zajedno sa Šalinović Mirkom, bi uvijek rekao: "Molim, pukla mi je guma od bicikla". Kada je to već dojadilo razredniku, kao izgovor nedolaska na prve časove, on mu kaže: "Jozo, bolan ne bio, nemoj uvijek "pukla guma", nego nekad reci "pukao lanac", "pukla felga" i slično."
Najveći užitak je pružala vožnja biciklom "Bajerom". Brzinom bi se postizali "udari vjetra" a pogled na rijeku Trebižat je još više podizao adrenalin.
Ponedjeljkom bi momci iz svojih sela stizali biciklima u Ljubuški na pazarni dan. Bili su uređeni i "sviđeni". Imali su raznovrsna "uglancana" bicikla, sa štipaljkom na nogavicama i starim "Oslobodjenjem" u zadnjem džepu. Time su privlačili svoje izabranice dok nije počela era motora (T-12) a kasnije a automobila.
Ovakva podsjećanja su inspirativna. Sjetimo se likova koji izazivaju pozitivne emocije i čine nas ponosnim na druženja i vremena koja su imala svoje draži i "čarobne ljepote" bez obzira na sve teškoće kroz koje smo prolazili.
