Nedavno je Europski Sud za ljudska prava, sa sjedištem u Strazburu, donio jednu odluku koja mnogo govori i o državnom statusu Bosne i Hercegovine i o odnosu tako-zvane međunarodne zajednice prema narodima Bosne i Hercegovine.
Nakon što su nekadašnji dužnosnici Republike Srpske, koje je Visoki Predstavnik Lord Ashdown smijenio, tome sudu uputili apelaciju, potonji je donio odluku da njihovu apelaciju ne prihvati zbog sljedećeg razloga. Naime, prema rezoniranju Suda, ti su dužnosnici tužili Državu Bosnu i Hercegovinu kao instancu koja je prekršila neka njihova temeljna ljudska prava. No, kako je odluku o njihovoj smijeni donio Visoki Predstavnik, Sud je zaključio da Država Bosna i Hercegovina nije strana u tome sporu jer je Visoki Predstavnik instanca koju imenuje Vijeće Sigurnosti UN. Stoga, Sud je odlučio odbaciti apelaciju spomenutih dužnosnika. Oni će, kako su mediji izvijestili, pokušati pokrenuti privatnu tužbu protiv Lorda Ashdown-a, nekadašnjeg Visokog Predstavnika, na londonskome Sudu Njezina Visočanstva. Moje je predviđanje da ni ta tužba neće biti prihvaćena. No, kako god bude sa drugom tužbom, Europski je Sud za ljudska prava počinio pogrešku u svojemu rezoniranju, a ujedno i pokazao u kolikoj su mjeri zapravo međunarodni sudovi danas ispolitizirani, u kolikoj mjeri oni djeluju i odlučuju ne na osnovi načela prava i morala nego na osnovi političke svrsishodnosti i političkog interesa i moći. Naime, nije uopće teško dokazati da je Visoki Predstavnik zapravo identičan državi Bosni i Hercegovini, da je on jedina uistinu suverena instanca u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, danas u Bosni i Hercegovini postoji samo jedno tijelo koje može posve samostalno odlučivati, a to je tijelo Visoki Predstavnik. Iz te činjenice slijede neke zanimljive konsekvence za budućnost Bosne i Hercegovine koje ću objasniti na kraju mog izlaganja.
Državnost/suverenost
Neupućeni ljudi o državi uglavnom razmišljaju kao nečemu što je obilježeno sa dva atributa: jedna zajednička teritorija, i jedno ime. No, to nije ono što državu čini državom. Državu čini suveren, ili neka suverena instanca, u vrlo precizno definiranom smislu. Naime, za svaku je državu od ključnog značaja to što u njoj vladaju neki jasno objavljeni zakoni. Jedan je skup zakona ono što ljudske zajednice čini državama. No, da bi zakon vladao, potrebno je da postoji jedna instanca koja će, u situacijama sporenja oko značenja i tumačenja zakona, imati neku vrstu posljednje riječi, čije će tumačenje zakona biti ultimativno, odnosno uzeto kao obvezujuće za sve. To znači da je suveren naprosto onaj koji ima posljednju riječ u odnosu na zakon, čije je tumačenje zakona za sve konačno, neupitno. Kako je to rekao Biskup Hoadley 1717., u zakletvi pred engleskim kraljem: "Onaj koji ima konačni autoritet interpretiranja pisanih ili izrečenih zakona predstavlja istinskog Zakonodavca po svim nakanama i svrhama; a osoba koja je zapisala ili izrekla te zakone to nije."
Pitanje je, kako reagiramo i kako bismo trebali reagirati na tu činjenicu? Možemo li tu činjenicu prihvatiti kao činjenicu s kojom normalna ljudska bića mogu živjeti? Odgovor je na to pitanje dvosmislen upravo stoga što je samo pitanje dvosmisleno. Naime, ukoliko je kvaliteta suverenog tumačenja takva da se ljudi s njim mogu složiti, da ga mogu prihvatiti kao racionalno, onda je posjedovanje prava na posljednju riječ nešto što za većinu ne bi trebalo predstavljati problem. No, ukoliko je suverena riječ pogrešna, iracionalna, neuvjerljiva i neprihvatljiva, onda bi morala postojati mogućnost da se tu riječ opovrgne, i da se taj neprihvatljivi suveren zamijeni boljim i racionalnijim.
Drugim riječima, u današnje, moderno vrijeme, mi očekujemo da možemo nešto popraviti u vezi sa suverenom čija riječ nije prihvatljiva, koji, primjerice, ne tumači zakone na način promicanja općeg dobra, nego na način promicanja pojedinačnog interesa. Dakle, moderni je suveren onaj koji bi bio smjenjiv, suveren kao tijelo koje nastoji odigrati jednu ulogu, čija pravna egzistencija otpočinje uvijek na način potencijalnog suverena koji može, ali ne mora uvijek, steći status stvarnog suverena. Njegova performansa određuje njegov status. Ukoliko njegova performansa jest u skladu s općim dobrom i zajedničkim interesom, onda on i stječe status stvarnog suverena. Ukoliko nije, on ne samo da ne stječe status pravog suverena nego ga narod kažnjava tako što mu oduzima šansu naknadnih pokušaja stjecanja tog statusa kroz naknadnu performansu. To je suveren u obliku koji je danas prihvatljiv; možemo ga zvati i suverenom u kontekstu demokracije, u kontekstu premise o slobodnom narodu koji samome sebi nameće vladavinu zakona, preko suverenih narodnih predstavnika, u obliku koji je samome narodu prihvatljiv.
Dakle, sve u svemu, suveren je danas određen sa dva ključna obilježja: riječ je o instanci koja je zamišljena kao da ima posljednju riječ u slučaju temeljnih sporova; drugo, riječ je o instanci koja na početku ima status samo mogućeg suverena, instanci koja nastoji odigrati jednu ulogu zbog čega njezin status ovisi o kvaliteti njezine performanse, o stupnju uspješnosti u igranju dotične uloge. Prethodno obilježje definira prava suverena, a potonje definira njegove obveze, odnosno njegovu odgovornost. Odnos je između prava i odgovornosti takav da posjedovanje prava izravno ovisi o načinu ispunjavanja odgovornosti, a ne obratno. Drugim riječima, tvrdnja 'ja sam Suveren' sama po sebi ne implicira apriorno i bezuvjetno posjedovanje ili uživanje nekih posebnih prava.
No, postoji i jedna druga vrsta suverena, pred-moderni Suveren, koji figurira na način apriornog i bezuvjetnog posjedovanja prava. To znači da njegov status ne ovisi o njegovoj performansi, nego je unaprijed prihvaćen i zajamčen. To je suveren koji ne može biti pitan, koji neće i ne treba odgovarati pred sudom javnosti, suveren čija je riječ posljednja neovisno o njezinoj inherentnoj racionalnosti, moralnosti, pravičnosti…. To je suveren sa kojim ne možemo pregovarati, na kojega ne možemo utjecati, suveren protiv kojega nam je zabranjeno racionalno argumentirati; drugim riječima, riječ je o "božanskome kralju" koji se prema narodu odnosi kao prema podanicima koji igraju ulogu poslušnih robova – robovi moraju prihvatiti sve odluke suverena koliko god one bile arbitrarne, samovoljne ili neobrazložene terminima općeg dobra i zajedničkog interesa. Nedvojbeno je da je pred-moderni Suveren na duži rok neodrživ. Nije nikakvo čudo da je državã, kojima upravljaju pravi kraljevi sa stvarnim kraljevskim prerogativima, danas sve manje. No, trebamo također imati na umu da nije dovoljno da se država prestane zvati kraljevinom pa da pred-moderni oblici suverenosti nestanu. Moguće je kraljevanje ili prakticiranje tiranije u vrlo sofisticiranim, suptilnim i modernim oblicima. Bosna i Hercegovina sa današnjim Visokim Predstavnikom vrlo jasno ilustrira prakticiranje tiranije u suptilnom i sofisticiranom obliku. Bosna i Hercegovina posjeduje jednog jedinog suverena, Visokog Predstavnika, koji je po svojim ključnim oznakama, i načinu svog nastanka, suveren u pred-modernom smislu. Kako je do toga došlo?
Nastanak Visokog Predstavnika kao pred-modernog suverena
Naime, u jednome trenutku, u drugoj polovici 1997., Vijeće za implementaciju mira (PIC) odlučilo je tumačiti Aneks 10 Daytonskog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu tako da Visoki Predstavnik u Bosni i Hercegovini postane tijelo sa neograničenim pravnim ovlastima. To je Vijeće odlučilo ovlasti te institucije tumačiti beskonačno široko, odnosno, arbitrarno, onako kako sam Visoki Predstavnik, ili netko tko stoji iza njega, odluči. Pročitate li Aneks 10, koji izvorno definira ovlasti Visokog Predstavnika, shvatit ćete da je riječ o instituciji koja igra ulogu dobronamjernog pomoćnika, u najboljem slučaju medijatora, u procesu implementiranja mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Između ostaloga, taj Aneks dokazuje da Visoki Predstavnik kao tijelo postoji zbog toga što su ga same strane, potpisnice sporazuma, dakle, prije svega predstavnici naroda u Bosni i Hercegovini (premda su među stranama-potpisnicama Aneksa 10 i Republika Hrvatska i Federalna Republika Jugoslavija), pozvale da im pomogne. Postojanje Visokoga Predstavnika počiva na volji izvornih strana, a ne obratno (Aneks 10, I.2). On služi njima, a ne one njemu. Drugo, Aneks 10 izričito kaže da će Visoki Predstavnik poštovati autonomiju civilnih organizacija i tijela u Bosni i Hercegovini (Aneks 10, II.1c). Treće, glede prava tumačenja, Aneks 10 kaže da je Visoki Predstavnik konačni autoritet za tumačenje, ali samo Aneksa 10 kao Sporazuma o civilnoj provedbi mira u Bosni i Hercegovini (Aneks 10, V). No, onda se netko u Vijeću za provedbu mira sjetio da se provizija o tumačenju može i tumačiti tako da se kaže da Visoki Predstavnik posjeduje ovlast da tumači svoje vlastite ovlasti, te da se na taj način njega može transformirati u konačnog tumača cijeloga Daytonskog sporazuma, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine tj. Aneks 4 Daytonskog sporazuma. Tako je i učinjeno. Visoki je Predstavnik dobio tako-zvane Bonske ovlasti i postao Kraljem Bosne i Hercegovine, pred-modernim suverenom čije se odluke ne mogu propitivati, kritizirati ili odbaciti. To je rezultiralo time da Ustavni Sud Bosne i Hercegovine redovito odbija uzimati u razmatranje sporove u kojoj neka domaća strana traži propitivanje i ocjenu odluka Visokog Predstavnika. Visoki je Predstavnik nedodirljiv, apsolutno zaštićen i imun na bilo kakvu kontra-argumentaciju. I to neovisno o činjenici da na uistinu bitna pitanja o Visokome Predstavniku ne znamo, i nikada nećemo znati, točan odgovor: Tko ga bira? Na temelju kojih kriterija? Kako on odlučuje? Koje tijelo jamči legitimnost njegovih odluka na duži rok? Zašto pojedini visoki predstavnici djeluju na izrazito različite načine?
U Vijeću za provedbu mira nitko se nije pitao je li prihvaćeno tumačenje Aneksa 10 racionalno ili branjivo plauzibilnim argumentima. Nije teško dokazati da takvo tumačenje zapravo uopće nije branjivo. Naime, već sama činjenica da ono legalizira jednog suverena u pred-modernom obliku može poslužiti kao dovoljan dokaz nebranjivosti pravne konstrukcije Visokog Suverena sa neograničenim moćima. Drugo, samo postojanje Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine dovedeno je do apsurda takvom interpretacijom Aneksa 10. Visoki Predstavnik, kao institucija koja navodno može proširiti svoje ovlasti u skladu sa vlastitom interpretacijom vlastitih ovlasti, ujedno je institucija koja može definirati i suziti ovlasti svih ostalih institucija. Pod takvom pretpostavkom, postojanje je Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine besmisleno. Drugim riječima, prvo ozbiljno kršenje Daytonskog sporazuma, kroz mehanizam jednostrane i neuvjerljive interpretacije, počinjeno je od strane međunarodne zajednice, odnosno Vijeća za implementaciju mira (PIC). Tim je kršenjem Bosna i Hercegovina izgubila svoju unutarnju suverenost, a u samim je političkim predstavnicima bosansko-hercegovačkih naroda značajno umanjena sklonost da se u procesu dogovaranja i pregovaranja, bez izvanjskog miješanja, na principima jednakopravnosti, traži neko kompromisno, za sve prihvatljivo rješenje političkih problema. Bosna i Hercegovina postala je prostor pod upravom eksteritorijalnog i pred-modernog suverena koji održava jednu fikciju, fikciju Bosne i Hercegovine kao nezavisne i jedinstvene države. Riječ je o fikciji koju je "međunarodna zajednica" upriličila sama za sebe, a u kojoj bosansko-hercegovački narodi i građani nisu niti bitni.
Mjereno čisto političkim posljedicama, ta je fikcija za samu Bosnu i Hercegovinu izrazito štetna. Naime, Bošnjaci podržavaju tu fikciju, a bosansko-hercegovački Srbi joj oponiraju. Time sama fikcija djeluje kao generator dodatnog konflikta, kao faktor koji produbljuje i produžava postojeću polarizaciju. Za sve strane unutar Bosne i Hercegovine ta fikcija postaje političkim oružjem koje potiče nastavak vojnoga sukoba drugim sredstvima. Samo pitanje "Za ili Protiv Visokoga Predstavnika?" tako postaje nešto što može također poslužiti kao prividno obrazloženje nastavka mandata Visokoga Predstavnika – budući da se strane ne slažu oko smisla i svrhe institucije Visokoga Predstavnika, to znači da im je upravo Visoki Predstavnik neophodan. Ovo je logika 'dvostruke spone' (engl. double bind) koju je Palo Alto Škola odavno prepoznala kao ključnu za nastanak i održavanje shizogenih odnosa i shizofrenih poremećaja. Prema tome, Visoki Predstavnik Petritsch, koji je o Daytonskom sporazumu govorio kao o 'luđačkoj košulji,' uputio je, kroz jednu malu, ali istini blisku, omašku, na pravi sadržaj i smisao veze 'domaće-međunarodno' u post-Daytonskoj Bosni i Hercegovini.
Budućnost Bosne i Hercegovine pod Visokim Predstavnikom (ili bez njega)?
Mogu li se odnosi u pravnome smislu promijeniti u bliskoj budućnosti, posebno od strane međunarodne zajednice, odnosno, izvora legitimiteta Visokoga Predstavnika koji djeluje pod Bonskim ovlastima? Neki su autori predložili jednu vrstu demokratizacije mandata Visokoga Predstavnika; primjerice, da se odluke te instance podvrgnu pravnoj reviziji od strane nekih posebnih ad hoc tijela koja bi uključivala i domaće i međunarodne predstavnike. Ne vjerujem u tu varijantu. Demokratizacija Visokoga Predstavnika nije moguća upravo stoga što njegov današnji mandat počiva na premisi ne-demokratičnosti. Osim toga, ne zaboravimo da je današnji status Visokoga Predstavnika proizvod jedne interpretacije Daytonskog sporazuma – svaka promjena u pravcu demokratizacije implicirala bi dovođenje u sumnju upravo te interpretacije koja je, prije svega, ekstremna, a onda i nepromjenjiva upravo stoga što je ekstremna. To također znači da bi promjena današnjeg statusa Visokog Predstavnika bila moguća samo na jedan način, na način suspenzije ovlasti koje su mu dane kroz ekstremnu interpretaciju Člana V Aneksa 10. Te ovlasti mogle bi biti ukinute (dakle, ne samo 'suspendirane') samo na jedan način, priznanjem da je ekstremna interpretacija bila nerazumna i neispravna. No, takvo je priznanje skoro nevjerojatno.
Primjećujemo ovdje da se uvođenjem Visokoga Predstavnika kao deificiranog pred-modernog suverena-Kralja međunarodna zajednica sama zaplela u logiku 'dvostruke spone,' logiku koja je polučila rezultat koji je međunarodnoj zajednici ujedno i prihvatljiv i neprihvatljiv, i poželjan i nepoželjan, i drag i mrzak (Nije čudo da je svaki Visoki Predstavnik, unatoč svojim neograničenim i arbitrarnim ovlastima, svoj mandat počinjao tako što je domaće aktere bosansko-hercegovačkog političkog života, vjerovali ili ne, podsjećao na činjenicu da glavna odgovornost za Bosnu i Hercegovinu i za provedbu Daytonskog Sporazuma leži na njima). Stoga relevantne institucije unutar međunarodne zajednice danas govore o 'dislokaciji' Ureda Visokoga Predstavnika; on će biti sklonjen iz Bosne, udaljen, značajno prikriven i učinjen diskretnim. Gdje ćemo ga u budućnosti nalaziti? U mračnim i zapuštenim sobama UN-a, u New Yorku. Možda će biti i zaboravljen. Ali, nemojmo se zavaravati. Njegova moć neće biti umanjena. Djelovat će poput božanskih moćnika iz Kafkinog svijeta koji stanuju u skučenim, mračnim, zapuštenim i zaboravljenim potkrovljima.
Ne smijemo zaboraviti da je jedan dio međunarodne zajednice od početka sukoba u Bosni i Hercegovini otvoreno iskazivao, i na koncu i realizirao, svoj interes da pod krinkom posrednika u konfliktu preuzme ulogu vodeće sile, institucije koja će stvarno definirati i oblikovati odnose i procese u Bosni i Hercegovini. Nenad Kecmanović primijetio je već u vrijeme nacrta Lisabonskog sporazuma o ustavnim načelima (Veljača-ožujak 1992) da međunarodna zajednica nastoji preuzeti ključnu ulogu u Bosni i Hercegovini kroz sudjelovanje međunarodnih sudaca u Ustavnom Sudu Bosne i Hercegovine. Svi kasniji sporazumi za Bosnu i Hercegovinu, uključujući i Vance-Owenov i Sporazum o Uniji Tri Republike, predviđali su sudjelovanje međunarodnog faktora na ključnim razinama odlučivanja u Bosni i Hercegovini. Dakle, interes je postojao i tada i postoji i danas. O kakvoj je točno vrsti interesa riječ? Priča o tome odvela bi nas predaleko, no, jedno je sigurno – u toj vrsti interesa interesi su bosansko-hercegovačkih naroda i građana ili posve nebitni ili bitni samo u onoj mjeri u kojoj mogu poslužiti kao neka vrsta dodatnog, pomoćnog sredstva za ostvarenje interesa inozemnih aktera.
To znači da pred Bosnom i Hercegovinom stoje samo dvije mogućnosti, obje izrazito neugodne sa pravno-politološkog stajališta: 1. Bosna i Hercegovina nastavlja postojati, ali to je moguće jedino pod uvjetom žrtvovanja njezine unutarnje suverenosti, tj. pod uvjetom nastavka mandata Visokoga Predstavnika kao pred-modernog suverena sa tiranskim ovlastima na prostoru na kojem narodi i građani ne vladaju sami sobom. 2. Bosna i Hercegovina biva prepuštena volji njenizih konstitutivnih naroda; budući da unutarnji konsenzus o post-Daytonskom obliku te države ne postoji, i budući da je vrijeme potrebno za formuliranje takvog konsenzusa već uzaludno potrošeno na kultiviranje fikcije zvane "Bosna i Hercegovina pod upravom Visokog Predstavnika", ponovno dolazi do intenziviranja sukoba između bosansko-hercegovačkih centripetalnih i centrifugalnih sila, do radikalizacije politike, do raspada te države, i skoro sigurno do rata (Posljednji događaji u Federaciji BiH, državni udar tako-zvanih 'platformaša' okupljenih oko SDP i SDA, kao i javna retorika lidera SDP, Zlatka Lagumdžije, zorno dokazuju da je druga opcija vrlo realistična, odnosno da ratni i ratno-huškački mentalitet još uvijek prevladava u Bosni i Hercegovini).
Neki oblici alternativne, subverzivne i nenasilne političke prakse u vremenu tiranske vlasti
Kako se pravi građani i državljani Bosne i Hercegovine, posebno slobodno-misleći ljudi, trebaju odnositi prema instituciji post-Daytonskog "Kralja"? Prvo, ne smijemo se zaplitati u logiku 'dvostruke spone;' moramo se učiti oslobađati takve logike. To primarno znači pronalaziti načine na koje se dvostruke spone, koje institucija Visokog Predstavnika generira, mogu usmjeriti protiv te same institucije tako da se ona de-legitimira, ogoli i ironizira. Primjerice, Bosna i Hercegovina jedino je mjesto na svijetu na kojemu za iskazivanje jedne kontradikcije ("Visoki vam Predstavnik kaže da ste vi oni koji su primarno odgovorni za provođenje Daytonskog sporazuma!") dobivate mjesečnu plaću od otprilike 20.000 EURO, sa bonusima i dodacima za odvojeni život, i to od poreskih obveznika Europske Unije kojih se dotična kontradikcija zapravo uopće ne tiče. Ili, Bosna i Hercegovina jedino je mjesto na svijetu na kojem osoba, kojoj su dane tiranske ovlasti, može reći da ona podržava demokraciju ili pomaže razvoj demokracije, a da zbog toga u javnosti ne bude izložena podsmjehu ili barem dobronamjernoj i učtivoj kritici.
Drugo, trebamo se boriti povijesnim analogijama. Nesumnjivo je da institucija Visokog Predstavnika počiva na logici pravnoga tumačenja vrlo sličnoj onoj velikih totalitarnih vođa, Lenjina i Hitlera prije svih. U Nacizmu zakon je definiran kao 'Führerova riječ' kojoj se moralo bespogovorno podčiniti. Lenjin je pak slavno tražio što šire formulacije zakona o političkim neprijateljima "jer tek će revolucionarna savjest odrediti manje ili više široke primjene u praksi." Drugim riječima, ideja da je vrhovna politička moć ta koja odlučuje o navodno ispravnome tumačenju zakona (Ustava, ili sporazuma) naprosto na temelju činjenice te moći, ideja koja je odredila "široko" tumačenje mandata Visokoga Predstavnika prema Aneksu 10, ta je ideja otvoreno zastupana isključivo od strane totalitarnih vođa i režima, i autora koji su nastojali teorijski opravdati takve režime. Također, jedan od temeljnih stupaca suvremene demokracije, institucija podijele ključnih ustavnih moći na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, neprimjenjiv je u kontekstu Bosne i Hercegovine kao protektorata Visokoga Predstavnika.
Treće, protiv institucije Visokoga Predstavnika možemo se boriti i na izraženo politički način. Primjerice, budući da je sama ta institucija, u pravnome i političkome smislu, zapravo fikcija, možemo se slobodno zalagati za političke opcije koje, pod postojećim okolnostima, zvuče kao 'fikcije.' Na eventualne prigovore zbog anti-Daytonskog djelovanja uvijek možemo odgovoriti tako što ćemo objasniti da naše 'fikcije' zapravo pomažu liku i djelu Visokoga Predstavnika jer daju smisao njegovim budućim intervencijama. Osim toga, zbog Daytonskih višeznačnosti, oni pametniji uvijek će biti u stanju prezentirati svoje 'fikcije' kao uskladive sa Daytonskim sporazumom (Sljedeći hrvatski zahtjevi, vrlo specifični i racionalni, između ostalih, mogli bi predstavljati upravo takvu vrstu 'fikcija': 1. promjena protu-ustavnog izbornog zakona koji danas omogućuje izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH većinskim bošnjačkim glasom; 2. ukidanje Petritscheve odluke o podjeli ministarskih mjesta u Vladi Federacije, kao i odlučivanje konsenzusom u Vladi Federacije BiH; 3. jedna polovina svih pozicija u svim institucijama Federacije BiH, a jedna trećina svih pozicija u svim institucijama Bosne i Hercegovine; 4. osnivanje medija na hrvatskom jeziku uključujući javnu TV korporaciju; 5. povratak Visokoga Predstavnika na izvorni, uski mandat, u skladu sa striktnim i racionalnim tumačenjem Aneksa 10…).
Četvrto, protiv Visokoga Predstavnika možemo se boriti raskrinkavanjem načina na koje su donesene odluke o imenovanju nekih konkretnih pojedinaca na poziciju Visokoga Predstavnika, dakle, stručnom historiografskom analizom. Primjerice, podrobnija bi analiza mogla pokazati da je Wolfgang Petritsch dobio mandat Visokoga Predstavnika isključivo zbog dobro odigrane uloge tijekom pregovora u Rambouillet-u, između predstavnika Savezne Republike Jugoslavije i Kosova, koji su otvorili vrata za NATO udare na Jugoslaviju tijekom 1999. Petritsch je, naime, održao iluziju postojanja zajedničke europske pozicije tijekom tih pregovora unatoč činjenici što se unutar-europski konsenzus oko ključnih pitanja (prije svega, "Je li pravedno optužiti srpsku stranu za neuspjeh tih pregovora?") pred sam kraj pregovora raspao. Time je stvorena iluzija da europske države i SAD nemaju različita gledišta glede pitanja tko je kriv za neuspjeh u Rambouillet-u, i je li vojna intervencija NATO snaga jedina preostala opcija. Drugim riječima, Petritsch je tijekom neuspjelih mirovnog pregovora između srpske i kosovske strane vrlo spretno odigrao ulogu zastupnika interesa Clintonove administracije, i za to je bio nagrađen mandatom Visokoga Predstavnika, naravno pod uvjetom da nastavi igrati igru prema određenim pravilima. Po njegovu dolasku, Ruski diplomati u Uredu Visokoga Predstavnika izravno su ga optuživali za zastupanje Silajdžićevih pozicija, a otvorena transformacija Daytonske ustavne strukture u smjeru unitarne Bosne i Hercegovine, zbog koje su negodovali i bosansko-hercegovački Srbi i Hrvati (koji su sami sebe doveli u izrazito nepovoljnu poziciju proglašenjem hrvatske samouprave), pokrenuta je upravo u vrijeme Petritscheva mandata.
Peto, i za sada posljednje, prema instituciji Visokoga Predstavnika možemo njegovati zdravu i kritičku distancu i tako što ćemo se koristiti umjetničkom ironijom, sarkazmom, metodom 'začudnosti' kako su ju zvali ruski formalisti početkom 20. stoljeća, to jest, metodom namjernog problematiziranja, provociranja pitanja, u mediju umjetnosti kako bi se potakla svijest da je Kralj gol. Samo kao primjer, a ne kao dokaz vlastitog savršenog vladanja lirskim formama, navodim tri stiha: "Visoki Predstavniče, naše rajsko cvijeće, bez tebe se BiH ujedinit neće;" "Visoki Predstavniče, nemoj ići kući, ko bi se mog'o sa Dodikom tući?", "Ova slova od Daytona Paddy će da čita, ona sve mu kažu kada on ih pita. Na naš upit slova šute k'o da nešto mute…"
Bilješke
Modificirani tekst izlaganja na znanstvenome skupu "Hrvati u BiH danas" održanome u Banja Luci od 4. do 6. ožujka 2011. (1999, str. 165)
Navod prema Waluchow (2005, str. 33)
Vidi i Skinner (2007).
Pred-moderni je suveren (kao instanca koja naprosto 'odlučuje o iznimci') jasno ocrtan u Schmitt (2005); moderni je suveren razumljiv samo na temelju republikanskih premisa za koje vidi Pettit (1999) i Skinner (2008), a koje nalazimo već kod Aristotela u Nikomahovoj Etici (1992, Knjiga V, 1134b1-8).
Knaus i Martin (2003)
Svi su moji navodi dijelova Aneksa 10 Daytonskog sporazuma prema tekstu na engleskom izvorniku, sa web-stranice Ureda Visokog Predstavnika (www.ohr.int )
Kako je, u studenome 1997., naglasio Carlos Westendorp, tadašnji Visoki Predstavnik, "Ja raspolažem ovlašću tumačenja vlastitih ovlasti" (Westendorp 1997).
Izetbegović je, u vrijeme Bonske deklaracije, kojom je Visoki Predstavnik pretvoren u pred-modernog suverena, otvoreno izjavio da podržava široki mandat Visokog Predstavnika jer je to, navodno, u interesu Bosne i Bošnjaka (Izetbegović 1999, str. 92).
Knaus i Martin (2003)
Vidi NSF (2006, str. 122)
Iz Lenjinova pisma Kurskom od 17. svibnja 1922; navod prema Čavoški (1989, str. 131-132).
Joly (1997, str. 122) tu ideju izlaže kroz usta fiktivnog Machiavellia; no, već Aristotel (1935 IX) pokazuje da posjeduje svijest o toj ideji i o tom idejom nadahnutoj pravno-političkoj praksi. Za alternativna, meni daleko draža gledišta, vidi Fuller (1999) i Burt (1992).
Bibliografske reference
- Aristotel (1935), Athenian Constitution, London, Cambridge Mass.: William Heinamann Ltd., Harvard University Press, grčko-englesko izdanje s prijevodom H. Rackham
- (1992), Nikomahova Etika, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, prijevod s grčkog T. Ladan (dvojezično izdanje)
- Burt, R. A. (1992) The Constitution in Conflict. Cambridge Mass., London: The Belknap Press of Harvard University Press
- Čavoški, K. (1989), Revolucionarni makijevalizam, i drugi eseji, Beograd: Rad
- Fuller, L. (1999), Moralnost prava, Podgorica: CID, prijevod s engleskog M. Ivović (prvo izdanje na engleskom 1969)
- Holbrooke, R. (1999), To End a War, New York: The Modern Library
- Izetbegović, A. (1999), Govori, intervjui, izjave i pisma – 1998, Sarajevo: DES
- Joly, M. (1997), Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua, Split: Feral Tribune, s francuskog preveo Frano Cetinić-Petris (prvo izdanje anonimno, Bruxelles 1864)
- Knaus, G. i Martin, F. (2003) ‘Travails of the European Raj’, Journal of Democracy, Vol. 14, No 3, str. 60-74
- NSF (2006), "Transkripti sjednica Predsjedništva BiH", 21. lipanj 1991 - 6. svibanj 1992 (časopis National Security and the Future 7:3, Zagreb: Udruga sv. Jurja)
- Pettit, P. (1999), Republicanism, Oxford: Oxford University Press (izdanje u mekom uvezu s novim pogovorom)
- Schmitt, C. (2005), Political Theology, Chicago and London: The University of Chicago Press, preveo s njemačkog G. Schwab
- Skinner, Q. (2007) ‘Hobbes on Persons, Authors and Representatives’, u P. Springborg (ur.) The Cambridge Companion to Hobbes's Leviathan. Cambridge, New York: Cambridge University Press, str. 157-180
- _______ (2008), ‘Freedom as the Absence of Arbitrary Power’, u: Laborde, C. i Maynor, J. (ur.), Republicanism and Political Theory, Oxford: Blackwell Publishing, str. 83-101
- Waluchow, W. (2005), ‘Konstitucionalizam’, Status br. 8, str. 30-40, prijevod s engleskog D. Pehar
- Westendorp C. (1997), Intervju za tjednik Slobodna Bosna (30. studeni, br. III/59), str. 5-7
