Mržnja je samo jedno od stanja ljudskoga duha koja je jednako dio našega bića kao što je to i ljubav. Ona odražava tamnu stranu naše duše i našu neizmjernu odbojnost prema nečemu ili nekomu, a koja može ići toliko daleko da od nas ili naše okoline traži ni manje ni više nego uništenje predmeta te iste mržnje.
Ona može biti izazvana na različite načine i imati različite uzroke. Može biti opravdana i neopravdana, bazirati se na stvarnosti Ili na izmišljenim činjenicama. Ona čovjeku daje nadprirodnu snagu i pretvara ga u moćnog ratnika, ali ona zna ubiti čovjeka u čovjeku i pretvoriti ga u bezdušnu zvjer. Ona je opravdanje za sva naše postupke, pa tako i ružnim djelima daje legitimitet i čini ih manje lošima pa čak i poželjnima.
Mržnju karakterizira i to da sama sebe hrani i da hrani druge mržnje. Oni koji dobro poznaju što se sve njome može postići, vladali su i vladaju svijetom. Oni su stručnjaci za njezino nastajanje i održavanje, a po potrebi i širenje. Oni točno znaju kada i kako to činiti i u kolikoj mjeri je dozirati. Mržnja u kombinacji sa strahom je garant opstanka na vlasti.
Problemi nastaju onda kad se izgubi kontrola nad mržnjom ili kad prevareni shvate da su bili izmanipulirani. Najveći problem za vladare, proizvodjače mržnje ja kad se okolnosti promjene i kad okolina više ne želi tolerirati mržnju kao načim komuniciranja, nego od vlastodržaca zahtjeva izmirenje i mirnu koegzistenciju. Kako sada postati mirotvorac kad si do jučer bio nešto saskim drugo? Kako objasniti svome od mržnje izluđenom narodu da je ljubav a ne mržnja ona snaga koja svijet vuče naprijed i da je mir a ne rat ono što ljudima treba da bi živjeli u sreći i blagostanju.
Kako slijepcu (a slijep je svaki čovjek koji je obuzet mržnjom) otvoriti oči kad on vidi samo sebe i svoje i nema osjećaja za pravdu i ljubav prema drugima jer mržnja razara sve druge pozitivne osjećaje u čovjeku. Kako od bogalja načiniti zdravog čovjeka, jer mrzitelj je bogalj a da toga nije svjestan? Kako objesniti dakle duhovnom slijepcu i bogalju da na učinjene mu nepravde nije morao odgovoriti mržnjom, a da ova druga izmišljena mržnja mu je samo nametnuta da bi se njime moglo manipulirati u interesu vladajuće klike?
Mržnja je i dugovječna, ponekad čak i vječna, nešto slično kao gripa. Ako je njome inficiran mali broj bolesnika, nije opasna po kolektiv, ali ako dođe do epidemije, mnogi se njome zaraze. Dogodi li se da pri tome još i mutira (i tako izmakne kontroli), razmjeri i posljedice te epidemije mogu biti pogubni i za cijeli svijet. U globalnim okvirima kakve imamo danas ona može biti puno opasnija od ”španjolske gripe”. Naravno kao i kod svake opasne epidemije najviše stradaju stari, djeca i nemoćni. Krupne ribe će se uvijek nekako snaći za pravovremenu ”vakcinu”.
Mržnja kao i gripa se u različitim klimatskim uvjetima i različito brzo širi. Naši prostori su se pokazali kao jako pogodni za brzo širenje epidemije mržnje. Ovdje je uvijek bilo mržnje na pretek i uvijek se je lako i brzo širila. Naš čovjek ju je i doživljavao kao nešto što je za naše prilike normalni, sastavni dio naših života. Ne mrziti je nenormalno, čak i nemoralno, a svako tko pokuša našeg čovjeka još i uvjeravati da je mržnja zlo, postaje čudakom koji ne shvaća balkansku dušu i balkanizaciju društva kao rezultat stanja tih balkanskih duša. To može samo Balkanac razumjeti, a svako tko pokuša unijeti neki novi pogled i nudi nove perspektive će biti proglašen izdajnikom (ako je Balkanac iz istoga tora), ili uljezom koji zbog svojih interesa želi balkanskom čovjeku nametnuti nešto njemu strano.
Problem međutim nastaje kad naš čovjek zaželi biti dio toga drugačijega svijeta, a pri tome hoće taj svijet uvjeriti da je normalno to što on čini, a ne ono što se kao pravilo ponašanja u toj zajednici od njega traži. Ta zajednica je i sama kroz povjest imala mnoštvo sličnih krvavih iskustava koje je sama proizvela i zato jako dobro zna kuda takav način shvaćanja životne zbilje vodi i to nikada neće više ponoviti niti bilo koga tko tako razmišlja prihvatiti. Tu ne pomaže nikakvo cviljenje da nas se ne razumije, da su drugi licemjeri i da samo glume neku uljudnost, a da su u stvari isti ili još i gori od nas.
Jedni će njihove političare proglasiti licemjerima i izdajnicima vlastitih principa, jer toleriraju pa čak i podstiču majorizaciju nad jednim malim, ali temeljnim i konstitutivnim narodom, koji je zbog takvog njihovog ponašanja pred samim biološkim nestankom. Pri tome neće niti pokušati realno sagledati izdaju u vlastitim redovima, svoje ponašanje i ponašanje svojih političara danas i ranije i realno procjeniti njihove grijehe, laži, propuste i obmane, koji su ih dobrim dijelom i doveli u sadašnju poziciju. Lakše je naravno mrziti nego tražiti realne odgovore i izlaz iz postojećeg stanja. Krivi su uvijek drugi i zato zaslužuju samo prezir i mržnju.
Drugi će pod svaku cijenu htjeti zadržati ili čak i jačati svoju samobitnost bez obzira na kojim temeljima je ona nastala. Pri tome drugi nisu uopće bitni, a ružne stvari i nesreće su se eto svima događale, pa je normalno da svako zadrži ono što ima bez obzira što je to nastalo često na velikoj nepravdi i patnji drugih. Ko je što jamio, dobro je jamio i svi oni koji traže bilo kakvu, pa i minimalnu ispravku te nepravde su samo neprijatelji koji žele uništiti taj narod i kao takvi zaslužuju samo mržnju i prezir.
Treći su bili najveće žrtve u proteklom ratu, ali su se zbog kompleksa žrtve pretvorili u jedinu žrtvu i samim time si daju za pravo da sada drugima čine napravdu i da jedini kreiraju povjest, sadašnjost i budućnost. Pri tome zaboravljaju da su u svoje vrijeme drugi bili njihove žrtve, a ni u proteklom ratu nisu bili samo žrtve nego da i među njima ima zločinaca. Oni to naravno ne žele priznati i to će proglasiti lažima, a svi oni koji im to spočitaju su samo neprijatelji njihovog naroda koji ih žele uništiti jer su drugačiji zbog vjere kojoj pripadaju.
Zajedničko za sva tri naroda je da su međusobno sličniji nego što to priznaju. Svi misle da su oni samo žrtve, a drugi zločinci. Oni su uvijek u pravu, a drugi su lažovi i licemjeri i kao takvi niti ne zaslužuju ništa drugo osim mržnje i prezira. Osvetiti se takvima nije grijeh nego čak i obaveza. Ako se ti njemu ne osvetiš on će to uzeti kao tvoju slabost i prvom prilikom će te još bolje nagaziti. Cilj je zato ne mir i razumjevanje, nego uništenje onog drugoga, jer ni on neće imati milosti prema tebi ako mu se pruži prilika. Zato je normalno da mržnja ne prestaje, jer je ona vječni izvor novih sukoba bez kojih mi nebi bili to što jesmo. Jedna mržnja hrani drugu pa tako i sama biva sve jača.
Svaki onaj koji iskače iz zadanog okvira (pogotovo naši političari) će u vlastitom narodu biti proglašen izdajnikom i tko zna čijim igračem, a svi oni izvana koji nam sugeriraju ili čak i zahtjevaju da se ponašamo kooperativno, da širimo toleranciju i razumjevanje i da polako ali sustavno radimo na stvaranju uzajamnog povjerenja, koje najprije traži mukotrpan rad na iskorijenjivanju mržnje nataložene kroz generacije i pojačane posljednjim tragičnim događanjima, postaju naši neprijatelji i predmet netrpeljivosti i nove nama tako drage mržnje. Ineresantno je da oni drugi koji svojim jednostranim potezima staju samo na jednu stranu (a u stvarnosti gledaju samo svoje interese), i tako samo destabiliziraju cijeli region, ako smo mi ti koje tako podržavaju, postaju naši prijatelji. Pri tome nismo u stanju shvatiti da pravi prijatelji neće stati samo na stranu jednoga naroda, nego će podržati pravedno rješenje postojećega stanja, jer je to jedini put k miru i dobru za sve narode, a jednostrana podrška, pa makar bila k nama usmjerena ne doprinosi dobru jer je nepravedna i jer stvara nove mržnje koje su onda garancija novih sukoba i nesreća.
Na isti način se odnosimo i prema našim političarima. Ako vrijedi ona da narod ima vođe kakve zaslužuje, a mi ih imamo jer smo ih (po tko zna koji put birali) onda su oni najbolja slika nas samih. Mi smo skloni ih kritizirati do krajnjih granica. Proglašavamo ih lopovima, nesposobnima, izdajnicima, foteljašima, svim i svačim, ali kad se bliže izbori dovoljno je da oni povuku onu kartu o našoj ugroženosti i podgriju stare mržnje mi zaboravimo sve ono što smo do jučer o njima govorili i ponovno ih zaokružujemo na izbornim listićima. To činimo jer oni koriste upravo onaj riječnik koji našem uhu odgovara. To je jezik naš svagdašnji balkanski. Jezik mržnje, licemjerja, lažne patetike, ugroženosti i nepravdi onih drugih, a to su svi osim nas samih, koji smo uvijek samo meta tuđih zloba i podlih ciljeva.
Dok god naš čovjek (kod sva tri naroda) ne shvati da je mržnja, bez obzira čime ona bila izazvana zlo i bolest i siguran put u nove patnje i nove tragedije, na ovim našim prostorima neće biti mira ni života dostojnog čovjeka. Dok god naš čovjek ne shvati da je svaki zločin samo zločin za kojega nikad ne može biti opravdanja, svaki zločinac jednako zlo, a svaka žrtva samo žrtva koja svaka za sebe zaslužuje jednako žaljenje i sućut, bez obzira iz čijeg je ona naroda, i dok ne budemo jednako suosjećeli sa žrtvama onih drugih, a svoje zločince jednako osuđivali kao i one druge, ne možemo reći da smo sazreli kao ljudi i narodi. Tek kad to shvatimo i prihvatimo kao normu, možemo vjerovati u bolju i sretniju budućnost, jer ćemo tada biti u stanju poštivati jednako prava drugih kao što želimo da i drugi poštuju naša prava.
Znam da je ovdje na našim balkanskim postorima uvijek bilo lakše pobrati pljesak na mržnji, netoleranciji, jadikovanju nad sudbinom vlastitog naroda, a ocrnjivanju svih drugih, ja sam ipak uvjeren da se isplati širiti razumjevanje i toleranciju među ljudima i narodima. Pri tome ne mislim na ona lažna ”žaljenja” koja se često čuju od strane nekih naših političara, nego stvarno suosjećenje sa svim žrtvama. Moramo svim narodima željeti i svojim postupcima iskreno širiti mir i dobro jer samo tada je moguće da i nama bude dobro. Nikad nećeš biti sretan na tuđoj nesreći, pogotovo ako si je sam prouzročio. Čini dobro pa možeš i očekivati dobro, a ako širiš mržnju biti ćeš i sam žrtva te mržnje jer ona ubija čovjeka u tebi.
Rođen sam u obitelji koja je teško stradala u oba posljednja rata. Bilo je tu paljenja (dva puta do temelja), klanja, paljenja živih ljudi na bačvi rakije i još drugih zvjerstava, ali nikada nismo ni ja ni moja obitelj bili zadojeni mržnjom ni željom za osvetom. Jedno sam od šestero djece od oca koji je živim čudom preživio taj pokolj, ali je to na njega kao četrnaestogodišnjaka ostavilo teške traumatske posljedica, koje smo mi djeca itekeko osjetili kroz život. Ratovi su na neki način obilježili moj cijeli životni put, pa ipak ili baš zbog toga ja kažem svima da mir i razumjevanje među ljudima i narodima nemaju alternative. Ne želim da se ikome dogodi to što se mojoj obitelji dogodilo (i mnogim drugim obiteljima na svim stranama) i zato sam bezuvjetno za mir i oprost zbog budućnosti naše djece. Tko ne može (još) oprostiti neka ga se ne prisiljava, jer nitko nema pravo na to. Bitno je da se mržnja dodatno ne širi a preživjelim žrtvama treba iskrena potpora i razumjevanje pa će i oni vremenom možda oprostiti ili barem biti oslobođeni od mržnje kad zločinci dobiju zasluženu kaznu.
