Sadašnji političko-recesijski i drugi problemi, samo su sjena nedaća koje su žitelje jugozapada Hercegovine mučili prije nepunih tristotinjak godina kada se rađala današnja granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
Jednoga od svjedoka tog burnog razdoblja - osmansku karaulu pronašli smo u kraškoj šikari u Crvenom Grmu, naselju općini Ljubuški. Karaula je udaljena petstotinjak metara u smjeru sjeveroistoka od sadašnjeg graničnog prijelaza. Nalazi se u Lukasovoj ogradi, u vlasništvu Mate Matića.
Obrambeni bedem
U teško pristupačnoj šikari pronašli smo je uz pomoć mještanina Ante Kežića, koji se jednini od posjetitelja mjesnog kafića sjetio njezinoga postojanja. Ostali su se pogledavali u čudu. Slučaj je htio da se u blizini zatekne Ivo Matić Bagić predsjednik Turističke zajednice Zapadnohercegovačke županije, koji je informaciju o relativno dobro očuvanim ostatcima karaule, prokomentirao da bi se s okolnim brojnim pretpovijesnim gradinama, mogla iskoristiti i u turističke svrhe.
Za razliku od osmanske karaule u selu Jabuka, općina Grude, karaula u Crvenom Grmu je nešto veća i s više prostorija i ljepše izrade te očito s jačim obrambenim bedemom. Građevina je lijepo oblikovana, kružnog oblika promjera oko šest metara sa zidovima debljim od metra.
Kao vezivni materijal korišteni su kreč i crvenica za unutarnji, te pijesak i kreč za vanjski dio.
Na metar i pol od karaule na kojoj su unatoč kraškom gustišu još vidljive i puškarnice, nalazi se obrambeni bedem. Zbog gustog raslinja i djelom urušenih zidova, teško je odgonetnuti kako je cijeli prostor funkcionirao i je li imala pomoćne prostorije, štalu za konje i slično.
Kroz povijest
Kako to obično biva o povijesti toga dijela Hercegovine građa je vrlo oskudna (oko toga se očito nije brinula ni osmanska, a ni kasnije vlasti), međutim na osnovu radova "Pisma vještaka mjernika 1706. - 1797.", autora Tamare Šarić Šušak i Roberta Leljaka i "Povijest Mletačkog katastra Dalmacije" Mirele Slukan - Altić, te teksta "Prijedlozi promjena Imotske krajine" objavljenog u Imotskim novinama, broj 1. 2004. godine, sadašnja granična međa iscrtana je poslije tzv. Malog mletačko-austrijsko-turskog rata, Požarevačkim mirom 1718. godine.
Miru su prethodile pobjede Eugena Savojskog nad turskom vojnom silom 1716. godine kod Petrovaradina i 1718. godine kod Beograda. Mletačko-turski ugovor o razgraničenju potpisan je 23. listopada 1719. godine u Sutorini, današnja Crna Gora, na sastanku mletačke i turske komisije za razgraničenje. Tursku stranu je zastupao Mehmed efendija Šaba, a mletačku generalni providur Alavire Mocenigo. Uglavnom nova mletačko-osmanska granica pomaknuta je dublje u zaleđe na liniji Metković - Vrgorac - Imotski - Strmica, a u potpunosti definirana tek 1729. godine kada su Turskoj vraćeni Gabela i utvrda Čitluk.
Po svemu sudeći granica na tom dijelu nije se mnogo razlikovala od one povučene nakon Morejskog rata 1684. - 1699. godine kada je povučena na liniji Opuzen - Čitluk (Gabela) - Vrgorac - Zadvarje - Sinj - Vrlika - Knin, s obzirom na činjenicu da se katastar obližnjeg Vrgorca radio već 1703. - 1704. godine.
Uglavnom, punih 45 godina na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće se oko današnje granice ratovalo, pomjeralo i vraćalo, pa se teško mogu i zamisliti muke ondašnjeg puka na takvoj vjetrometini.
