Po Markovdanu počimao je blagoslov polja, i to bi se nazivalo "počele mise po grobljima" ili "počele užine". Običaji se nisu puno izmjenili ali neki su dijelovi jednostavno nestali. I danas poslije mise ide se kod rodbine i prijatelja na užinu ali se poslije užine mlađi svijet ne vraća kod groblja "na šetnju". Nekada je to bio obvezujući ritual. Nisu se vraćali samo momci i cure nego i mlađi bračni parovi a nerjetko bi tu zalutale i znatiželjnije i starije osobe, one su dolazile od kuća a oni koji su iz susjednih sela malo bi navratile u povratku kući. Stariji bi sjedili sa strana i promatrali šetače ili bi se okupili oko grupe mladića koji su se "umećavali" (bacali kamena s ramena) i bili vjerni kibici.
Rijetko su takva okupljanja završavala bez bitke, ponekad i jako pogubne, gdje je moglo biti i mrtvih i ranjenih, ali većinom se završavalo da neko dobije kamen u leđa ili gvozdeni štap po glavi. Takvi događaji bili su predmet čestih prepričavanja i dugo su ostajali u sjećanju, zato nije ni čudo što su pitanja ukućana povratniku s mise, koji gotovo još nije ni skinuo misnu odoru počimala:
- Kako je bilo kod mise - misar odgovara - i tebi dio od mise, – Po komu je bilo evanđelje - po tom i tom, odgovorio bi misar. I gotovo obvezujuće treće pitanje - Jeli se iko pobija? Ako je odgovor misara bio negativan nastupilo bi odmahivanje glavom ili rukom kao da to ništa nije valjalo i gotovo propao dan.
Kako i radi čega se vodile te bitke?
Od malih nogu stvarale su se navike za bitku. Čobani kada su se rastajali, vraćajući uveče stoku kući umjesto pozdrava potjerali bi se kamenicama da bi opet sutra zajedno čuvali skupa kao da se sinoć ništa nije dešavalo. Učenici kada bi se vraćali iz škole svako razdvajanje sjevalo bi kamenje na obje strane, te navike ostajale su i kasnije pa bi mladići i bez velika razloga započimali bitku na sijelima, nedjeljom poslije mise kod crkve ili groblja, tamo gdje bi se okupljala mladež ili prilikom sretanja obnoć vraćajući se sa sijela. Bilo je i namjernih izazivača bitke. Većinom je radilo kamenje, šake i štapi ali su znali proradit i noževi, puške i "livori" (samokres). U te bitke znali su se uključivat i mlađi oženjeni ljudi. Oružje je bilo zabranjeno nositi ali ga je većina ljudi posjedovala. Žandari a kasnije milicija znali su na derneku i oduzet oružje ako ga kod koga primjete zato su se ljudi dovijali na razne načine. Većinom se koristio dobro isprobani način da žena ili sestra nosi livorver zamotan u maramu i da je uvjek negdje blizu ako zatreba, jer žene nije smjela pretresati ni žendari ni milicija. Tako su nastale i mnoge pjesme koje su imale izazivački cilj:
Tuđe selo a naša je prava
Bit će noćas razbijeni glava
Moj livore pobit ću ti zube
Tuđi momci moju curu ljube, i druge
Brljičani nisu zauzimali baš neko zavidno mjesto na ljestvici "bojdžija", a i kako bi pored radišićana, lipnjaka ili rašnjana, za njih su uvijek bila rezervirana postolja. Pričalo se za neku bitku s lipnjanima početkom tridesetih godina u Grljevićima, kada je radilo i oružje pa je tako ranjen neki lipnjak iz livora u stomak, ali su se brljičani morali povući.
Za nas malo starije brljičane ostala je u sjećanju bitka 1955. godine na brljičkom groblju. Još tada nije bio običaj da se blagoslov polja na brljičkom groblju obavlja prve nedjelje po Presvetom Srcu Isusovu, nego se on obavljao po rasporedu kakav bi napravio župnik, a to je obično bivalo nešto ranije nego danas. Poslije mise stajalo se ispred groblja, zvalo prijatelje i rodbinu na užinu, malo popričalo, popilo bi se šabeso ili kupio poneki bonbon djetetu, i s gostima odlazilo kući na užinu kako bi se mladež poslije užine vratila na "šetnju". Rijeđe se počimalo umećavati, to bi se ostavljalo kad bude šetnja, ali toga puta grljevčani su počeli umećavanje. Bacajući kamen David Kordić malo okrznu Drinu Birđić po kosi i ramenu, na svu sreću nije puno, ali dovoljno da naljuti njezina muža Milu Kabarića (Drina je već tada bila udata i za desetak dana rodila Zvonka). Nastala je svađa i naguravanje poletile su i kamenice, ali se brzo završilo jer su se grljevčani povukli.
Poslije užine brljičani su mislili da grljevčani neće doći na šetnju, ali su se prevarili i grljevčani se pojaviše. Čim su se pojavili brljičani su zasuli kamenjem na što su grljevčani odgovorili uz povlačenje Poprikim putom. Brljičanima se pridružiše i varošani ili bi bilo bolje reći da su varošani vodili glavnu ulogu (Glamuzušići, Beganovići, Rankovići, Ormanović, Čolići i Sarić) i tako združeni otjeraše ih do Skokušića spomenika. Tu se grljevčani raziđoše po Brkića ogradama a oču se i koji pucanj iz pištola pa se brljičani slavodobitno vratiše groblju a grljevčani se više nisu vraćali. Kad su se vratili groblju gotovo nikoga više nisu zatekli jer se svijet bojao da će grljevčani nadjačati, tu su malo komentirali "borbu"i razišli se kućama. Kasniji komentari podrugljivaca sveli su se na tri riječi "samo pokvarili šetnju".
