Dana 4. srpnja 2012. god. navršilo se dvije godine od smrti Ivana Borasa iz Brljice. Naš portal objavio je nekoliko napisa iz njegove knjige "Rodoslovlje Borasa vitinske župe" pa osjećamo potrebu da mu se ovim sjećanjem bar malo odužimo i zahvalimo za njegov nemjerljivi uloženi rad na prikupljanju i objavljivanju ove knjige. Što ga je motiviralo za ovoliki uloženi trud možda najbolje govore njegove riječi iz "Proslova" koji prenosimo u cijelosti.
Proslov
Nisam opterećen nostalgijom za dugim zimskim noćima kada se po sto puta znala ponavljati ista priča o rodu i rodoslovlju i ne samo iz kruga pripovjedača i slušatelja nego o bilo kojem rodu iz sela ili dalje. Jednostavno to smatram onodobnom komunikacijom između generacija, i ne samo komunikacijom nego i prenošenjem znanja i spoznaje mlađim generacijama o rodu i bližoj rodbini.
Današnji način življenja i nametnuti način komuniciranja više ne ostavlja prostora takvom obliku prenošenja znanja, spoznaje i podataka. Ali to ne znači da je prestala potreba za prenošenjem tih podataka. Želja ljudi da znaju svoje podrijetlo i nešto o svojim precima je trajna i potrebna, ona ne jenjava dolaskom novog vremena. Svjestan sam činjenice da ni ovakav oblik, oblik knjige, nije najprikladniji vremenu i današnjim oblicima komuniciranja, ali me ohrabruje pomisao da ovo može poslužiti kao dobra podloga onima koji se odluče produbiti rad na ovu temu i ponuditi ga u obliku ili oblicima, široj javnosti, na način koji je prihvatljiv vremenu. Ovakva izdanja knjiga boluju od uobičajene bolesti, suženog prostora i broja korisnika.
Oduvijek mi je smetalo upinjanje i diskusija da se dokaže, odakle smo doselili i od koga smo nastali. Uvjerenja sam da nam je to nametnuto sa željom kako bi nam se izbilo tlo pod nogama i kako se ne bi osjećali kao svoji na svom. Drugima je poznato, a što mi ne želimo prihvatiti, i često nasjedamo sladunjavim "istinama", da je najlakše manipulirati s onima koji ne osjećaju sigurno tlo pod nogama. Da se uložilo energije i truda u dokazivanje ko smo i što smo, koliko u teoriju odakle smo i od koga smo, naša spoznaja o nama bila bi puno bogatija.
U ovoj knjizi obrađeni su i sistematizirani podaci o Borasima koji su rođeni u vitinskoj župi ili su rodbinski vezani s tim Borasima, na osnovu pisanih podataka do kojih je došao autor. Ako se negdje odmaklo od činjeničnih podataka to je naglašeno ili je lako uočljivo u knjizi. Možda bi se ova knjiga mogla nazvati svojevrsna istinita saga o rodu Borasa. U knjizi se nije ulazilo u nedokumentirane priče ili nedovoljno dokumentirane, kao što su povezanost između prezimena Borasi i Vukojevići ili da su od Borasa nastali Nimci i Nimčevići i sl. Kako je ovdje riječ o ljudima koji žive, umiru i novi se rađaju, tako se ni ova knjiga ne može zaključiti, ona se može samo dopunjavati. Osnovna zadaća knjige je da stvori i od zaborava spasi bazu na koju se može nadograđivati i u nju unositi novonastale promjene ili podaci do koji se naknadno dođe. Možda će čitaoca zbuniti prazne rubrike, ali one su upravo radi toga ostavljene.
U knjizi je znatan prostor posvećen imenima i prezimenima vitinske župe s posebnim naglaskom na period od 1895 do 1995. god.
Zemljopisni položaj, osnovne karakteristike, svi popisi pučanstva koji su se vršili na prostoru vitinske župe, granice, površina, teritorijalna podjela, zemljovid i drugo su objedinjeni u napisu "Župa Vitina".
Neki prilozi u knjizi mnogim čitateljima učinit će se kao tendencija autora da možda istakne zaselak Brljicu ili glorificira njene žrtve ili iseljenike, što bi bila velika pogreška. Brljica je uzeta samo kao primjer, jer u svakom zaselku vitinske župe može se podastrijeti ista priča ili poraznija, kada su u pitanju žrtve rata i poraća, ili tragedija raseljavanja naših krajeva. Prilog o izrazima i riječima koje se danas manje koriste može nam poslužiti kao podsjetnik toga vremena.
Ovom prilikom još jednom se zahvaljujem Don Aleksandru Borasu na ustupljenom materijalu o imenima i prezimenima vitinske župe.
