Pitaj me, saznaj sve što želiš o meni je jedna od mnogih zanimljivih usluga na internetu pod nazivom Ask.me. Sve više je popularna među mlađim osobama, završnim razredima osnovnih škola, te u srednjoj školi. To je mjesto gdje se anonimno postavljaju pitanja određenoj osobi na koja ta osoba može, a i ne mora odgovoriti. Počelo je sa pitanjima kao što su "Kako si?" ili "Koju ocjenu si dobio/la iz kemije?", a danas se sve više svodi na vrijeđanje, prozivanje korisnika, ali i prozivanje cijele njihove obitelji, susjeda i prijatelja. Naime, sama anonimnost daje za pravo da se preko ove usluge napiše nešto što se izvan virtualnog svijeta, zbog nedostatka hrabrosti ili iz neke vrste straha, ne može izreći "oči u oči".
Polazeći od toga da mlađe generacije provode više od 18 sati tjedno sjedeći za računalom, dolazi se do same spoznaje njihovog socijalnog života. A samim tim, ako im se nudi anonimnost, dolazi do sve veće znatiželje o drugim osobama, ali se i "budi" želja da se netko osjeća poniženo.
Kako to utječe na mlade?
Bahatost je stav koji precjenjuje vlastitu vrijednost ili vlastite vještine, te upravo to potiče jednu osobu da postane narcisoidna i ohola, vrijeđajući sve ostale kako bi dokazala da je iznad njih. Prema tome, gube se načela etičnosti i morala, a na snagu dolazi prekriveno vrijeđanje ili vrijeđanje u tuđe ime.
Naime, u više slučajeva onaj koji postavlja pitanja na Ask.me se i potpiše, ali se isto tako može potpisati koristeći imena svojih vršnjaka, a da se ne sazna tko ih lažno koristi. Na taj način se uspjeva posvađati dvije ili više osoba, ili barem stvoriti nepovjerenje među mladim ljudima, te dovesti do raskidanja prijateljstava.
Anonimnost koju osigurava ova usluga i nije tolika usluga onima kojima se pitanja postavljaju, ali prije svega su morali pročitati upute Ask.me-a te se složiti s njima. Upravo Ask.me ne odgovara za krađu lozinke, o održavanju privatnosti se brine korisnik, te ne odgovara za bilo kakve uvrede korisniku, lažne informacije i slično. Iako ova usluga upozorava,odnosno predlaže da se takve stvari ne prenose, kao ni uvredljivi materijali i sadržaji s ciljem ugrožavanja nečije ličnosti, sve više je takvog sadržaja od strane "znatiželjnih" osoba.
Da se većina mladih osoba nije složila sa tim predloženim pravilima vidimo upravo na društvenoj mreži Facebook gdje se redovno objavljuju pitanja i odgovori sa ove usluge.
Primjer za to je srednjoškolka, prvi razred Gimnazije, koja na pitanje "Koliko si momaka imala do sada?" odgovara "Četiri ili pet, nisam sigurna. Nije ni bitno."
Zatim, srednjoškolka, ista generacija, ista škola, samo drugo odjeljnje, na pitanje "Je li ikada pobjegla od kuće?" odgovara "A jesam. Bilo je cool dok me nisu uhvatili."
Naravno, kada bi trvdili da su sva pitanja takva i da su svi odgovori takvi, bili bi u krivu, ali da je zaista visok postotak takvih pitanja i odgovora je tvrdnja koja se ne može osporiti.
To dovodi do spoznaje o većinskom stavu srednjoškolaca o stvarima koje su nekada bile tabu tema, kao što je bisexsualnost, nasilje, te do toga da tabu tema više i nema.
Daleko od toga da bi se mladima trebala uskrati informacija o bilo kojoj temi koja ih zanima, iako tu temu netko smatra neprimjerenom, ali bi se trebalo u srednje škole uvesti predmete o komunikaciji i etici, koja je ipak filozofska disciplina koja se bavi promišljanjem morala.
Postavlja se pitanje, koliko su mladi danas etični i koliko njih poznaje tu oblast malo više od same definicije, te za koliko osoba se može reći da su prijatelji?!
Što roditelji ne vide?
Kada dijete, odnosno maloljetna osoba upadne u krug anonimaca koji iskorištavaju upravo tu anonimnost za svoju bahatost i time ponižavaju određenu osobu, dolazi do same srži uma gdje ponižena osoba razmišlja o tome da je ono za šta ga optužuju koliko-toliko istina. Time se stvara početni stadij depresije kod djece i mladih ljudi, prouzrokovana tuđim mišljenjem, koja dovodi osobu do zatvaranja u sebe i usamljenosti.
Kolika je, točno, opasnost korištenja anonimnih usluga, ne može se reći, ali se jasno vidi da se iskorištava i da ide u krivom smjeru. Vrijeđanje i psovanje preko neke internet usuge, te iznošenje lažnih informacija u javnost o jednoj osobi nije toliko poznato među starijima. S tim se odmah povezuje i neznanje jednog roditelja o tome šta mu dijete zaista radi dok provodi vrijeme za računalom. Neovisno od toga je li to dijete žrtva vrijeđanja ili pak onaj koji vrijeđa, roditelj bi trebao biti upoznat sa situacijom u kojoj se dijete nalazi. Većina mladih ljudi svoje neugodne situacije, ili situacije doživljene od strane neugodnih osoba zadrži u sebi iz straha da ne dožive još veću osudu. Samim tim, roditelji bi trebali malo više razgovarati sa svojom djecom, bez obzira na dob i spol djeteta, bez obzira koliko su obaveza imali tokom dana i koliko su umorni. Ako je dijete ili mlada osoba "onaj koji vrijeđa", ne treba ga osuđivati, nego saznati razlog njegove želje za ponižavanjem drugih. Veliki problem je i nedostatak samopouzdanja zbog kojeg je jedna osoba primorana ponižavati nekoga da bi sebe uzdigla. Prepoznavanjem problema se počinje riješavati upravo taj problem kojeg osoba ima.
Bitno za upamtiti je to, kad čovjek postane anoniman, može postati i neprijatelj.
