Je li uistinu 'hadezeovcima' na srcu bio boljitak svih Hrvata u BiH i promocija njihove kulture i jezika barem jednom bi upitali Milorada Dodika zašto nema urednika Hrvata na RTRS-u? Ili ne bi djelovanjem "svojih" direktora uništili dva najhrvatskija javna medija u BiH: Hercegovačku TV, koja je prošle godine prestala s radom i Radio Herceg-Bosne, koji je na izdisaju. Na kraju krajeva, što će biti s Hrvatima koji rade na BHRT-u i RTVFTV-u?
Na sjednici Vijeća ministara BiH ponovno je pokrenuto pitanje uspostave televizijskog kanala na hrvatskom jeziku, ali je ova točka skinuta s dnevnog reda bez rasprave uz obrazloženje ministra prometa i komunikacija Damira Hažića da je predsjedavajući Vjekoslav Bevanda to "samoinicijativno" i bez konsultacija s resornim ministarstvom stavio na dnevni red iako "ne postoji nacrt zakona o RTV kanalu na hrvatskom jeziku".
Pitanje uspostave kanala na hrvatskom jeziku (i reforme javnog servisa općenito) za ministra Hadžića je "pitanje struke, a ne politike", kako je sam pojasnio, iako ga u tome demantiraju brojni dosadašnji postupci SDP-a, partije iz koje i sam dolazi, a koja je fukcioniranje javnih medija (RTVFBiH, agencije Fena i 'sijaset' drugih lokalnih televizija), suprotstavila zahtjevima novinarske stuke, podredivši ih ciljevima političke trgovine unutar "šestorke" i nacionalnog balansa u uređivanju vijesti, kao raritetnog bh. izuma. Zbog toga se, više nego smiješnim, doimalo i obećanje Hadžića kako neće dozvoliti "podizanje političkih tenzija" u svezi s uspostavom RTV kanala na hrvatskom jeziku.
Vitalni politički interes
Zahtjev za posebnim TV kanalom datira još iz 2000. kada je stvarana Federalna RTV sa prvobitnim prijedlogom o formiranju "dva kanala - jednog na hrvatskom, a drugog na bosanskom jeziku" po uzoru na ustrojstvo FBiH, kao entiteta bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ovaj prijedlog je sastavljen 'ad acta' pod pritiskom međunarodne zajednice u trenutku kada je bilo izvjesno da će Srbima biti vraćena konstitutivnost na području FBiH (kao i Bošnjacima i Hrvatima u RS-u) i kada su prevladavala razumna i profesionalno prihvatljiva stajališta o uspostavljanju javnog servisa za građane FBiH.
Drugi, još konkretniji zahtjev za uspostavu "trećeg kanala" na hrvatskom jeziku pokrenut je sredinom 2004., u okviru rasprave o novom Zakonu u javnom RTV sustavu, kada je zastupnik HDZ-a u Parlamentu BiH zatražio podjelu javnog servisa na tri kanala - na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku. Zahtjev je odbijen, a najglasniji u odbijanju tada su bili SDP-ovci.
S vremena na vrijeme, aktualizirano je pitanje javnog medija na hrvatskom jeziku u režiji HDZ-a BiH kojem su se pridruživale druge hrvatske stranke - od Hrvatskih demokršćana do HDZ-a 1990. Period poslije općih izbora 2006. i 2010. korišćen je za izradu zakonskog okvira i tehničko-programske studije izvodljivosti, ali svi ti pokušaji hadzeovcima nisu donijeli konkretne rezultate, jer su u sebi sadržavali najmanje dvije manjkavosti i velik broj problema.
Prvi nedostatak je svođenje pitanja ravnopravne zastupljenosti Hrvata u medijima i javnom prostoru BiH na isključivu političku ravan u čijoj je osnovi, pojednostavljeno rečeno, borba za televiziju s koje neće silaziti Dragan Čović i Božo Ljubić. Umjesto argumentirane ljudskopravaške debate i profesionalne, činjenično utemeljene analize prisutnosti Hrvata, njihovih potreba i interesa u javnim medijima u BiH, godinama slušamo govore o diskriminaciji, neravnomjernoj zastupljenosti u programima RTVFBiH i BHRT, "lošoj slici o Hrvatima" koju stvaraju javni mediji, upotrebi neizvornog hrvatskog jezika, nedovoljnom broju Hrvata među urednicima i novinarima, itd.
Zaokupljeni osobnim i stranačkim intereskima, oboružani vlastitim mjeračima (ne)pravih Hrvata u medijima, hadezeovci su ciljano propustili priliku profesionalnijeg tretmana hrvatskog pitanja u javnim medijima Federacije i države u vrijeme dok su ove kuće vodili Marija Topić-Crnoja i Drago Marić i kada je međunarodna zajednica izdašno plaćala profesionalizaciju i kadrovsko jačanje servisa dovođenjem novinara iz Hercegovine i srednje Bosne u Sarajevo.
Da je uistinu hadezeovcima na srcu bio boljitak svih Hrvata u BiH i promocija njihove kulture i jezika barem jednom bi upitali Milorada Dodika zašto nema urednika Hrvata na RTRS-u? Ili ne bi djelovanjem 'svojih' direktora Vlatka Menixa i Željka Raguža uništili dva najhrvatskija javna medija u BiH: Hercegovačku TV, koja je prošle godine prestala sa radom i Radio Herceg-Bosne, koji je na izdisaju.
Koliko komična i apsurdna može biti odabrana politički zabetoniranog zahtjeva za hrvatskim kanalom demonstrirao je Ivo Miro Jović pred Ustavnim sudom BiH prije nekoliko godina, pozivajuć se na standarde Vijeća Europeo uspostavljanju medija na jezicima 'manjina' braneći pravo svoga konstituivnog naroda!?
Politički mentori
Druga bitna manjkavost zahtjeva za formiranje TV kanala na hrvatskom jeziku tiču se tehničkih, financijskih i kadrovskih uvjeta za funkcioniranje četvrtog javnog servisa u BiH. Ako prihvatimo tehničke pretpostavke navedene u studiji posebne komisije Ministarstva prometa i komunikacija i mogućnosti koje otvara nikad započeta digitalizacija kao valjane preduvjete za uspostavu ovog TV kanala, ostaju pitanja: kako će se i gdje pronaći novac za opremanje i rad moderne, brze, informativne i profesionalne RTVH u novoj zgradi u Mostaru?
Uz postojeći sustav naplate RTV takse, koju Hrvati najmanje plaćaju, i s pretpostavkom da bi svi plaćali čak i uvećanu taksu da imaju 'svoju' TV, ni najveći marketinški i ekonomski stručnjaci ne bi mogli osigurati dovoljno sredstava za funkcioniranje četiri javna servisa na siromašnom bh. tržištu. Činjenica je da i postojeći javni servisi jedva preživljavaju i godinama se krve oko raspodjele RTV takse i nevelikog marketinškog kolača. Zaista bi bilo zanimljivo pročitati ili barem na Vijeću ministara vidjeti studiju izvodljivosti i biznis plan ovog cijelog pothvata koji neće plaćati ni dva HDZ-a niti njihovi lideri iz svojih džepova, već građani cijele BiH, ako ikada dođe do formiranja RTVH!
Na kraju ostaje pitanje: tko će raditi na toj RTVH? Razlog siromašne 'novinarske izborne baze' je u činjenici da niti jedan odgovoran i profesionalan novinar neće svoju karijeru staviti u ruke politički podobnim direktorima, hohštaplerima u UO i političkim mentorima raznih 'fela'. Da je to tako potvrđuje nedavni izbor direktora BHT, kada je imenovan nacionalno podoban direktor sa glavnom referencom 'organizatora' koncerata raznih bendova, uključujući i čuveni Tuti Fruti!?
Uostalom, postavlja se pitanje: hoće li svi novinari biti Hrvati ili će RTVH upošljavati dobre novinare i urednike bez obzira na nacionalnost, ali čija će obaveza biti da govore - hrvatski jezik? Šta će biti sa Hrvatima koji rade na BHRT-u i RTVFBiH?
Odluke ustavnih sudova
Uspostava hrvatskog kanala bila je predmetom brojnih apelacija pred ustavnim sudovima na različitim nivoima vlasti. Tri apelacije - Ustavnom sudu BiH, Ustavnom sudu Federacije BiH i Vijeću za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Ustavnog suda FBiH - podnijeli su politički predstavnici Hrvata sa zahtjevima za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i prava na informiranje na maternjem jeziku, kao i osiguranje jednakopravnosti sa bošnjačkim i srpskim narodom, koji imaju TV kanale na svojim jezicima, kako su tvrdili podnositelji apelacija. Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Ustavnog suda FBiH je 2006. utvrdilo kako je Zakon o Javnom RTV servisu destruktivan po interese hrvatskog naroda u BiH, ali ova odluka nije imala nikakve implikacije na konačne stavove sudaca Ustavnog suda BiH i Ustavnog suda FBiH, koji su odbacili apelacije hrvatskih predstavnika.
Ministar Damir Hadžić je ili neupućen u rad svoga ministarstva, ili namjerno želi obmanuti javnost kada tvrdi da nema nacrta zakona niti dokumenata o četvrtom javnom servisu. Jer, tehničko-programski dokument o uspostavi RTV kanala na hrvatskom jeziku, kao dijela javnog RTV sustava, završen je krajem 2009. i početkom 2010. godine. Tim, na čijem je čelu bio Božidar Škravan, u to je vrijeme koordinator stručne komisije, izradio je cjelokupan projekt uspostave ovog kanala koji bi, u početku, radio zajedno s BHRT-om po principu 'time sharinga' i produkcijom šest sati programa na hrvatskom.
Sjedište kanala je planirano u Mostaru. S više od šest predajnika BHRT-a i RTVFBiH bila bi pokrivena Hercegovina, a ostatak BiH programom bi se pokrivao preko signala krovne javne televizije iz Sarajeva.
Da se posljednjih nekoliko godina predano radi na uspostavi TV kanala na hrvatskom jeziku potvrđuje i podatak da je u državnoj strategiji digitalizacije iz 2009. Mostar određen kao sjedište jednog od tri multipleksna čvorišta - osnove na kojoj će funkcionirati digitalni sustav, kao i to da je krajem 2010. (odmah nakon izbora) Ministarstvo prometa i komunikacija pripremilo nacrt teksta izmjena i dopuna Zakona o javnom RTV sistemu BiH (shodno tome o propisa o RTV pretplati) kao i tekst Zakona o javnom televizijskom kanalu na hrvatskom jeziku sa kojim je regulirano pitanje sjedišta, namjene i načina funkcioniranja RTVH. Prešućuje li Damir Hadžić ciljano postojanje ovih dokumenata dok njegova partija konačno na uspostavi političku kontrolu nad RTV FBiH, čime bi Lagumdžiji pripala FTV, Čoviću RTV, a Dodik, ionako, već ima RTRS?
