Stanovnici ljubuške župe Humac, koja ima oko 14.000 članova, prisjetili su se svojih žrtava u posljednja dva rata i odali im dužnu počast i zahvalnost za njihovu veliku žrtvu, koju su dali za svoju vjeru, narod, slobodu i domovinu.
Uz sudjelovanje velikog broja vjernika, članova obitelji i rodbine stradalih, u novoj samostanskoj crkvi sv. Ante na Humcu u nedjelju navečer služena je misa zahvalnica, koju je, uz suslavljenje oko 30 svećenika, predvodio gvardijan humačkog samostana fra Miro Šego.
Stradanje i žrtve humačke župe u nedavnoj prošlosti, bile su doista velike i bolne: u Drugom svjetskom ratu i poraću živote su izgubili devetorica fratara iz humačkog samostana, od kojih su trojica rodom iz župe, a šestorica su bili na dužnosti u samostanu, i 940 župljana; u Domovinskom ratu poginulo je 18 branitelja i četvero civila.
Prije misnog slavlja izveden je recital posvećen nevino ubijenim franjevcima u Hercegovini i drugim hrvatskim žrtvama.
Imajući, braćo i sestre, pred očima razarajuću moć zla i grijeha te Otajstvo otkupljenja i pomirenja u Kristu, došli smo večeras ovdje na Humac kako bismo kao vjernici iskazali poštovanje i sačuvali spomen na sve one koji su prije 60 ili više godina ubijeni iz mržnje i osvete. Upravo tako, jer sa sigurnošću možemo reći da je veliki broj onih koji su stradali nakon Drugoga svjetskog rata upravo iz mržnje. Što svjedoči i potkrjepljuje ovu istinu - da su pobijeni samo zbog toga što su bili katolički svećenici i što su bili hrvatski puk. Nikakva im se krivnja nije mogla dokazati, jer da su je mogli dokazati onda bi zasigurno ostali neki dokumenti i presude po kojima su ubijeni. Tragično su stradali i pobijeni bez suda hrvatski civili i vojnici, među njima i brojni svećenici, brojni redovnici. Ali njihovo ubojstvo nije bilo jedino zlo. Žrtvama se htio zastrti svaki spomen kako bi se sakrila istina o zločinu. No, čovjek nije stvar koja se može izgubiti, ili pak jednostavno zaboraviti i izbrisati iz sjećanja njegovih najbližih. Dogodilo se zlo, dogodio se zločin o kojem se dugo šutjelo, za koje nitko nije odgovarao i za koje sve do danas ne znamo potpunu istinu - rekao je, uz ostalo, u svojoj propovijedi humački gvardijan fra Miro Šego.
No, svi oni koji su ubijeni više se neće vratiti niti će moći ispričati i progovoriti o boli, mukama i patnjama u kojima su umirali, ali zaslužuju da se njihova žrtva poštuje, odnosno da se sazna u potpunosti istina o njihovu stradanju, kako im se ne bi nanijelo još više nepravde, istaknuo je gvardijan.
Prisjećajući se njihove žrtve i njihova stradanja, želimo i mi posvjedočiti koliko poštujemo naše velikane, koliko cijenimo njihovu žrtvu - naglasio je gvardijan fra Miro Šego.
Hoću li jutro i noć dočekati?!"
Vrijeme pred kraj Drugoga svjetskog rata, posebno vrijeme nakon njegova završetka, za mnoge naše obitelji bilo je ono "jobovsko" promišljanje: liježući - kada li ću ustati, a dižući se - hoću li večer dočekati?! Kada će ustati, kada će biti odvedeni i prozvani, odvojeni od svoje obitelji, bila je uistinu svakodnevnica mnogih mladića i muževa naše župe i našega kraja. Dan je započinjao sa strepnjom hoće li noći dočekati, a navečer hoće li novo jutro osvanuti - rekao je humački gvardijan fra Miro Šego.
