Nakon što je izmrcvario ljude na Saboru, Tomislav Karamarko je i prigodom dodjele Čovićevog štambilja, pardon Večernjakovog pečata, spomenuo kako bi se dva HDZ-a trebala ujediniti. Ostala je dvojba znači li njegova briga za nas da smo naučili pecati, pa nam daje štap, ili nam opet daje ribu.
"Ja jesam za to da se pomaže i Hrvatima u BiH, ali ne po cijenu uništenja. Jer, oni se vladaju kao onaj škorpion kojega nosi žaba preko rijeke. Kad je zamolio žabu, ona je rekla da ga neće nositi jer će je on ubiti, na što je škorpion odgovorio da to ne dolazi u obzir jer bi onda i on poginuo. Žaba pristane, a na sredini rijeke, škorpion ubode žabu i ona ga upita zašto je to napravio. Škorpion odgovori da je to jednostavno jače od njega". – Stjepan Mesić Slobodna Dalmacija 17.01.2000
Mesić je ovo izjavio prigodom predizborne kampanje za predsjedničke izbore u Hrvatskoj 2000. godine. Zašto je ona bitna? Iz razloga što je sve konce Mesićeve kampanje u tom periodu vodio Tomislav Karamarko. Iz tog perioda je i ona izjava o Hrvatima u BiH kojima treba dati štap i koje treba naučiti pecati, a ne davati im ribe. Nacional je svojedobno pisao da je autor ove izjave baš Karamarko, a da ju je Mesić preuzeo. Karamarko će se i dandanas pohvaliti uspješno vođenom kampanjom Stjepana Mesića 2000. godine.
Prije par dana sa oltara, govornice na Kongresu komunističke partije, Saboru HDZ-a HR, taj isti Karamarko obećava da se nikada neće odreći Hrvata u BiH i da je vrijeme da se dva HDZ-a napokon ujedine i prevaziđu sujete, jerbo, neka se ugledaju na njih u Hrvatskoj kako su ih prevazišli. Kako su Karamarko i društvo prevazišli osobne sujete najbolje dokazuje odnos prema Jadranki Kosor, koju su odbacili i izbacili iz stranke k'o da je šugava.
Iskreno, ni najmanje nas zaboli atmosfera i stanje najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj, ono što čovjeku zapadne u oči jeste izostanak bilo kakve reakcije od strane ikoga relevantnog unutar dva bh HDZ-a na ovu iznenadnu Karamarkovu brigu o Hrvatima u BiH. S pravom se postavlja pitanje s početka,da li iznenadna briga za Hrvate iz BiH u očima preuzvišenog predsjednika HDZ-a HR znači da smo mi Hrvati u BiH dosegli tu razinu prosvjetljenja da nam se napokon sa blagonaklonošću može obratiti Tomislav Karamarko, ili smo ostali telad koja nema svog mišljenja, nema svog stava, pa bez obzira na sve svako malo ode u Zagreb po pamet.
Iznenadni poziv na ujedinjenje sa oltara očigledno je dočekao nespremne partijske čimbenike i iz jednog i drugog HDZ-a. Poslušali bi oni Karamarka, kad bi znali tko bi tim ujedinjenjem dobio Karu, a tko Marka. Ogromna većina bh HDZ-ovaca, i jednih, i drugih, a i trećih, su nusprodukti bivše komunističke partije, naučeni na kolektivno mišljenje, koje je redovito ono mišljenje koje trenutno ima vođa na čelu. Politički ishlapljeli kadrovi koji osim kruženja po političkim sferama i parazitarenja na račun poreskih obveznika ne znaju za bilo kakav drugi način života. Većina njih kad bi ih se izvadilo iz politike i ubacilo na tržište rada, ne bi preživjeli, jednostavno bi se izgubili. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni koji znaju jedan strani jezik, a svi su redom informatički polupismeni ili nepismeni.
Da nije tako, prije javnog pojašnjenja određenih stvari ne bi se ni trebalo pojavljivati u istom kontekstu sa Karamarkom i današnjim HDZ-om iz Hrvatske, a kamoli na njihovom Saboru slušati demagoške i isprazne propovijedi. Je li itko upitao Karamarka zašto je izostala konkretna reakcija na policijsku akciju u općini Vrgorac pri kojoj se ljudima upadalo u kuće, u 4 ujutro tražeći skrivene Hercegovce? Župan splitsko dalmatinske županije je iz HDZ-a HR, a također i gradonačelnik Vrgorca. Jesu li oni postavili pitanje traži li policija svakoga potencijalno fiktivno prijavljenog u Hrvatskoj, poput recimo Srba koji autobusima dolaze na glasovanje u Hrvatsku u Knin i Slavoniju, ili traže samo Hercegovce po Vrgorcu? Je li itko ikada od Karamarka tražio da pojasni malo svoje stavove iz 2000. godine prema Hrvatima u BiH?
Nije nitko nikada nije, a vjerojatno i neće jer su naši čelnici naučeni tražiti mišljenje po Zagrebu, a primati ga u Sarajevu, a dok god ga tražimo u Zagrebu, a primamo u Sarajevu, nema tu politike.
