Postoji jedna država u svijetu u kojoj predsjedničku palaču koriste beskućnici. Predsjednik te države živi na selu i uzgaja povrće i cvijeće, a skoro cijelu svoju plaću daje onima koji žive od rada svojih ruku. U toj zemlji poljoprivreda je najvažnija gospodarska djelatnost, riječ recesija tu je nepoznata, iskorjenjuje se korupcija, siromašnih je svakim danom sve manje. Što obeća, njihov predsjednik i ispuni… Nije to izmišljena država, ona doista postoji.
Tako je to. Svaka vlada ima nešto svoje, u jednoj – to je čovječnost i ljudska riječ, u drugoj – zatiranje svega što je božje i ljudsko.
Kad će naša Vlada shvatiti?! Plodna zemlja od koje živimo, djeca koju gojimo i Bog kojem se molimo su jedno.
Nije bilo davno da smo se borili za svoju rodnu grudu, za komadić zemlje na ovom planetu koji je samo naš i koji će nas prehraniti. Ne mari što će ruke biti žuljave, što će sve što u zemlju uložimo biti zaliveno znojem, što ćemo strepiti od svake slane i mraza, od poplave i oluje. Dat će Bog i urod će vidjeti svjetlo dana! Tako smo mislili kada smo obranili svoje.
A što mislimo sada? Sada kada se potiču oni koji ništa ne pridonose, kada čovjek koji je s mukom dočekao bogat urod čeka mrak pa da svoje plodove kriomice negdje baci, jer ih nije uspio prodati, kada oko nas niču trgovine u kojima se velikodušno nudi mađarski krumpir, talijanska rajčica…
Sve više zemlje je neobrađeno, jer radnik seljak ne zna za što radi, jer nitko ga ne vidi, nitko ne potiče. A do jučer ovaj kraj je živio od zemlje.
Dokle će mađarski krumpir, talijanska tjestenina, rajčica i mrkva, tko zna čiji luk imati prednost nad svime što iznikne na našim njivama? Zar ne bi bilo zdravije jesti našu papriku, našu lubenicu i naš krastavac koje je proizveo naš čovjek, na našoj zemlji? Zar ne bi bilo korisno izgraditi tvornice za preradu povrća, neka ne propada ono što hercegovačka zemlja iznjedri? Zar ne bi bilo slađe začiniti jelo našim miomirisnim travama, jer dao Bog zemlju na kojoj bogato uspijevaju? Na policama u ostavi imati domaći ajvar i u hladnjaku našu mahunu i sataraš? Zna li netko od onih koji mogu odlučivati da bi se time potaklo gospodarstvo, da bi se županija možda tako oporavila, da bi svima bilo ljepše i bolje.
Ako se ovako nastavi, doći će vrijeme kad će naša županija biti ukleti grad s mnoštvom trgovina u kojima nema nikoga i zapuštenim njivama na kojima ništa nije zasađeno. Doći će vrijeme, i to vrlo brzo, kad će naša djeca čeznuti za pečenim kukuruzom s njive, za domaćom raštikom i purom, za zemljom koja se šareni od uroda, kada će se razići po svijetu da traže kruha. A kada to vrijeme dođe, kada našu djecu srce zaboli od čežnje – proklet će nas.
O Zemljo, majko naša,
o Nebo, oče naš,
ovo su vaša djeca, na umornim leđima
donose darove koje volite.
O Vlado, prokletinjo i usude naš,
Urazumi se!
