Početkom školske 1952/53. godine, u Majića školu, kako smo je svi zvali, dođe nova učiteljica Emina Mesihović iz Ljubuškog. Do tada učitelj bijaše naš sumještanin brljičanin Mate Boras. Kako Matu preseliše u novootvorenu školu u Gavrana to dio djece preseli u tu školu. U Majića školi ostaše djeca iz Brljice, Ogradice, Majić Male, Juriči i dio djece iz Dolaca i Varoša. Mate je na posao dolazio od svoje kuće tako za učitelja nije trebalo tražit stana, ali dolaskom učiteljice iz Ljubuškog, morao se riješit i taj problem. Nije bio problem samo stan, nego i klozet, jer do tada škola nije imala klozeta, pa se onako malo zaklanjalo iza drača i kupine za te potrebe, ili trpi dok se ne pođe kući, pa preskoči negdje preko zida. Čini mi se da stan nije bilo teško riješiti, kako je učionica bila na tavanu (katu), a kuća je bila ukopana sa sjeverne strane, odakle se i ulazilo u učionicu, do visine ulaza, pa je dolje u prizemlju imala tri prostorije, jednu krajnu izprazniše, očistiše, okrečiše i rekoše "evo, ko stvorena za učiteljicu". U ove druge dvije prostorije pozbiše vlasnika kuće koji je tu stanovao. Ulaz u ove prostorije bio je s juga i u svaku se ulazilo izravno iz dvorišta. I problem klozeta tada riješiše, napraviše dva, jedan za učenike a drugi za učiteljicu. Kako je ovaj za učiteljicu bio s južne strane, neznam jesu li ga koristila i ostala čeljad vlasnika kuće. Ovaj za učenike (kojega smo mi zvali đački) bio je udaljen jedno pedeset metara, a ovaj drugi petnestak. Kako je teren naget to su ga samo malo zasjekli krampom iskopali četiri rupe u koje su nabili gredice, s tri strane opkovali daskom i istom popodili na kojem je bio prorez u obliku srca, učiteljičin su još i pokrili, objesili jednu ponjavu (mi smo to zvali ruta) umjesto vrata i problem je bio riješen.Naš nije imao ni krova ni vrata.
Učiteljica Emina brzo se uklopila u sredinu, tako da je bila omiljena ne samo od učenika nego i od svih mještana. Nije bilo epiteta tog vremena koji se nije izgovarao uz njezino ime:"em ćusta", "em šesna", "em dobra", "em naravna", "em pametna", "em ljudska","na ranu je privit" i tako redom, ni danas neznam što je to "em" značilo. Za ljepšeg vremena znale bi se okupiti starije žene i sjediti s učiteljicom i pričati, ponekad bi ih ona častila napolitankom ili bi im skuhala sutlijaš.
Ta jedna prostorija, u kojoj je stanovala učiteljica, bila je i radna i spavaća i kuhinja i blagavaonica i primaća i kompletan se život u njoj odvijao.Kako je učiteljica sama sebi spremala hranu, ponekad bi me prvog prozvala kad bi bilo ispitivanje, ispitala, i poslije zamolila da otiđem u Čašiju i kupim joj određene namirnice u "zemi" (tada nisam znao što znači zema, a i da sam znao to se nije moglo usporediti s nekakvim zemaljskim magacinom, jedna obična prostorija četiri sa četiri s drvenim stalažama i nešto malo robe poredano po njima).
Tako bi i ovaj put. Dade mi papirnu novčanicu, lumbrelu (kišobran) za svaki slučaj, jer je od Klobuka bilo dobro oblačno i reče da joj kupim kilo riže i kilo sitnog (kristal) šećera, i sebi pet deka bonbona, reče može i paljavaca (oni su bili skuplji), jer bonboni su se tada mjerili na vagu i tako prodavali. Nepuna tri kilometra do trgovine, meni nije pričinjavalo nikakva problema jer sam tuda prošao "sto puta" imajući na umu da ću koristit i kraticu pa tako smanjiti put za pola kilometra. U trgovini kod Safije Alaginičine nije bilo nikakvih problema, mjereći šećer okrenu se prema meni, upita.
Kome ti je ovo-znajući da ja nisam zadužen za ovako "velike" kupnje".
-Drugarici učiteljici-odvažno rekoh.
Rižu i šećer usu u papirne fišeke, odozgo fino previ, ćoškove zavrnula, uze tintanu olovku, napisa cijene na fišeke, vratila kusur, jer ja nisam htio kupiti bonbona za sebe kako mi je rekla učiteljica. Jedan fišek sam stavio u jednu ruku a ispod pazuha lumbrelu, a u drugu kusur i drugi fišak. Okrenuo sam prečicom preko Kula i brzo izišao na put, često pogledajući prema Klobuku jer se oblak sve više približavao. Nisam prešao ni dvjesto metara počela je padati kiša, zastao sam spustio šećer i rižu na zemlju u ruci držao kusur i otvorio kišobran pokrivajući više šećer i rižu nego sebe. Čekao sam tako desetak minuta, ali kiša nije prestajala padati, moralo se krenuti, ali kako?. Da barem mogu negdje s kusurom, da barem imam džepove, da......, počeo sam proklinjati svoju lošu naviku radi koje sam bio pod kaznom, i radi koje nemam džepova na hlačama.
Kao djete imao sam lošu naviku stavljati ruke u džepove, što su stariji zabranjivali. Kad bi me vidjeli s rukama u džepovima svi bi povikali:
"Vadi ruke,vidi ga, zaprdio ih dolakata."
Ja bi izvadio ruke,nakon izvjesnog vremena bi se zaboravio i priča se tako ponavljala. Kada su vidjeli da te "verbalne metode" ne pomažu, majka mi zaši džepove, ali ni to nije pomagalo jer bi ja razrezao konac za nekoliko dana pod izgovorom da je se to samo uradilo. Majki dojadilo, odreza džepove, i odnese hlače kod jedne susjede da "pritra na mašinu", tako sam ostao bez džepova.
Krenuo sam s istim rasporedom s tim da sam lumbrelu malo pridržavao glavom i ramenom, kad bi kiša počela jače padati zastajkivao bih, čučnuo, šećer i rižu stavljao na koljena, jer je zemlja već bila mokra i čekao da malo "mola".Radio sam to nekoliko puta. Možda još nije bilo ni sto metara do škole, kiša je počela još jače, nošena vjetrom, i moj fišak u lijevoj ruci u kojem je bio šećer se toliko skvasio da se jednostavno prepolovio i pao na zemlju, tako da je u ruci ostao samo kusur. U tom momentu nitko nije bio tužniji od mene. Kiša je sve jače padala i voda je počela teći cestom, noseći moj odnosno učiteljičin šećer.Plakao sam, ali nije bilo druge nego poći prema školi. Kako sam se ja nepredviđeno dugo zadržao, učiteljica je već bila pustila ostalu djecu kući a ona je čekala u učionici. Dočekala me na vratima i kad me vidjela uplakana i bez jednog fišeka shvatila je u čemu je problem. Dugo me tješila, obrazlagala da to nije ništa, da nije nikakva šteta, sutra ćemo kupit drugi, brisala mi suze svojom maramicom, i kad sam se ja malo smirio, dala svoju lumbrelu da se pokrijem do kuće i da je sutra vratim kad budem dolazio u školu. Ja sam odbijao lumbrelu, bojeći se da nebi slomio koju žicu, ali je ona toliko navaljivala da sam morao pristati.
I danas nakon više od šesdeset godina kad naiđem tim putom na tom istom mjestu zastanem sa svojim unucima i ispričam im priču o učiteljičinu šećeru.
