Vrhovni Sud Federacije Bosne i Hercegovine je ovih dana, "u nedostatku dokaza", oslobodio Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH, optužbi za kriminal počinjen tokom (pra)davne privatizacije Eroneta. Optužnica protiv Čovića i još nekoliko povezanih lica, koji su se teretili za zloupotrebu položaja, pljačku državne imovine, banditizam širokog spektra i raznih oblika, podignuta je prije 14 godina. Čović je optužen zajedno sa drugim članovima Upravnog odbora Hrvatskih telekomunikacija (Vladimir Šoljić, Matan Žarić, Slavica Josipović). Pisali smo do iznemoglosti o toj delikatnoj, sveobuhvatnoj kriminalnoj operaciji prebacivanja dionica na firme-kćerke.
Godinama je optužnica šetala na potezu Mostar-Sarajevo. Državno tužiteljstvo BiH je prije dvije-tri godine taj sitniš od predmeta napokon spustilo na županijsku mostarsku razinu. Županiski tužitelj u Mostaru Nijaz Mehmedbašić nešto je kao prčkao, površno, neambiciozno po toj tužbi, i naravno izgubio "slučaj" pred mostarskim Županiskim sudom prije dvije godine. Da zadovolji kakvu-takvu pravnu proceduru, Mehmedbašić se žalio drugostupanjskoj pravosudnoj instanci, Vrhovnom sudu Federacije, koji je, dakle, odbacio optužnicu konstatirajući da "Tužiteljstvo nije dalo niti jedan dokaz o krivnji optuženih". Tužitelj Mehmedbašić je optužnicu protiv "Čovića i ostalih" podnio devet mjeseci nakon što su (navodna) krivična djela koja su počinili "otišla u zastaru". Sve ostalo je bilo pitanje pravosudne rutine, spore, ali dostižne - i prvostupanjska oslobađajuća presuda u Mostaru i drugostupanjska pravomoćna na Vrhovnom sudu Federacije u Sarajevu.
Tako je okončan još jedan sudski, politički motiviran i dirigiran, proces čiji je cilj bio obezglavljivanje vrha hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Ako mostarsko županijsko tužiteljstvo (sa zastarom ili mimo nje) nije moglo priložiti "niti jedan dokaz" protiv Čovića u slučaju Eronet, kako je neopozivo konstatirao Vrhovni sud Federacije, kako je moguće očekivati da ponudi ijedan relevantan, vjerodostojan, eventualno utuživ dokaz protiv lidera HDZ-a BiH u slučaju izgradnje njegovog dvorca u mostarskom naselju Bare, na obali Radobolje. Čovićeva impresivna hacijenda prostire se na više od dvije tisuće kvadratnih metara i vrijedi, kažu zli jezici, dva-tri milijuna maraka. Jedino impresivnija i raskošnija od te kućerine jeste pravosudno-zakonsko ekvilibistrika koju je izmaštala i provela u djelo gospođa Bernardica Čović, odvjetnica, supruga i majka.
Ako sam, barem u grubim crtama, uspio razumjeti šta su mi upućeni u taj slučaj objasnili, sve donedavno, "kroz papire", izgradnju Čovićeve mostarske vile vodila je, navođena pravnim naputcima odvjetnice Bernardice Čović (Draganove supruge), izvjesna gospođa iz Švicarske. Naše gore list. Da se Vlasi ne dosjete. Kada su nadležni organi ustanovili da nema ničeg spornog, nezakonitog u toj investiciji samozatajne, diskretne Švicarke, gospođa je svoju mostarsku imovinu preko pravnog zastupnika (Bernardice) prepisala obitelji Čović.
Genijalno, maštovito, neozaboravno, morate priznati. (Evo posla za Centar za istraživačko novinarstvo/CIN/ da se godinu dana zakopaju pa dokumentirano dokazuju kako je "Slobodna Bosna" bila u pravu, ali ne baš sa svim materijalnim dokazima i validnim argumentima.) Ako Lagumdžijina vila na Poljinama nije njegova, nego je punca umirovljenika Radonje, ako Radončićevo poslovno carstvo nije njegovo, nego je supruge Azre, zašto bi Čovićeva hacijenda, kuća i okućnica, bila njegovo vlasništvo?! Izgleda da je samo Kemal Čaušević, bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje, sve što je pokrao, direktno i izravno, uknjižio na vlastito ime, što može svjedočiti o samo dvije stvari: ili je odviše glup ili prekomjerno drzak i samouvjeren!
Pravna država u svim svojim aspektima i sastavnicama (tužiteljskom, sudskom i odvjetničkom) pokazala je u slučaju navodne pljačke u Eronetu svoju dosljednost i neovisnu kapacitiranost.
Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine početkom ovog tjedna izdala je trijumfalističko priopćenje u povodu odbacivanja optužnice protiv istaknutog člana ove partije Muhameda Budimlića, bivšeg ministra unutarnjh poslova Županije Sarajevo. Informativni politbiro SDP-a BiH na ovom primjeru konstatira da "u našoj zemlji postoje stranački tužitelji", što je, kako je napisano u priopćenju (lepršavi stil i kategorički imperativni jezik priopćenja neodoljivo podsjećaju na suptilne, pogromaške diskvalifikacije iz pokojnog televizijskog magazina "60 minuta"), "istovremeno dokaz da reforma pravosuđa u dijelu koji se odnosi na tužiteljstvo nije provedena" te javno pohvaljuje i odaje priznanje sudijama "koji su smogli hrabrosti i profesionalnosti da se otrhvaju političkim pritiscima".
A pravna stvar sa tužbom koju je Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu podiglo prije dva mjeseca protiv bivšeg ministra Muhameda Budimlića je prosta ko pasulj, čista ko suza, jednostavna da jednostavnija ne može biti. Taj SDP-ov đilkoš je nezakonito, mimo bilo kakve procedure i kriterija, osim prijateljski-obiteljki, kao savjetnike, zaposlio u svome uredu dvije osobe. To je dvoje savjetnika za vremenski period dok su opsluživali ministra Budimlića zbirno zaradilo 50 tisuća maraka. "Postupajući tužitelj", podižući optužnicu protiv Budimlića "zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti", poslužio se najelementarnijom logikom: onaj ko je nezakonito zaposlen ne može zakonito primati plaću.
Dva je mjeseca glavna županiska tužiteljica Nives Kanavčev, jedna bljedunjava, nekompetentna, nekonfliktna ženica držala u svom stoliću optužnicu protiv Budimlića. Čim ju je aktivirala, nevoljko i nakon brojnih poltičkih konsultacija, Županiski sud je optužnicu odbacio kao neosnovanu. Na žalbu tužitelja upućenu prošlog petka, već u subotu je promptno odgovorio Županiski sud, oličen u dvoje mrljavih, aljkavih ("ali profesionalnih, koji su se othrvali pritiscima". što bi rekao pisac SDP-ovih saopćenja) sudaca koji, općenito, ni radnim danima ništa ne rade, i odbacio optužnicu.
Prezadovoljan je Dragan Čović funkcioniranjem pravne države sve dok čitavu desetljeće tužitelj Nijaz Mehmedbašić protiv njega podiže optužnice koje su se ubuđale od zastarjelosti. Oduševljen je Zlatko Lagumdžija funkcioniranjem pojedinih segmenata pravosuđa, onih koji su odbacili optužnicu protiv njega i njegovih pohlepnih suradnika (Damira Hadžića, Marina Ivaniševića, Huseina "Butmira" Hasibovića), kao i onih (istih) koji su se "otrhvali pritiscima" i odbili suditi Muhamedu Budimliću zbog nezakonitog zapošljavanja rodbine i prijatelja...
Ali se i Lagumdžija i Čović slažu da reforma pravosuđa još ni izbliza nije okončana: sve dok uopće postoji osnova sumnje da se neko ikada i uopće protiv njih i njihovih usudi podići optužnicu, potvrditi je, izdvojiti mišljenje.
Da, tako bi izgledao idealan pravni model trodiobe vlasti: pravni poredak bi održavali "nezavisni" tužitelji Nijaz Mehmedbašić i Nives Kanavčev. Tada bi prestala potreba za sucima, odvjetnicima, vještacima i popratnim, bespotrebnim personalom!
