Ankete o nasilju u školama koje su uključivale i pitanja o zadovoljstvu školom su provedene anonimno na ukupno 3947 ispitanika od čega je 1888 učenika/učenica, učenica je 999 ili 53 %. Anketirano je 1553 roditelja od čega je 942 ili 61 % majki. Broj učitelja/nastavnika koji je anketiran je 455 a anketirani su i ravnatelji i stručni suradnici ukupno 51.
Anketni upitnici su bili različiti za učenike nižih razreda osnovnih škola, učenike viših razreda osnovnih škola, učenike srednjih škola, roditelje, profesore I nastavnike te ravnatelje i pedagoge.
1. Izvješće za učenike nižih razreda srednjih škola
Prema rezultatima istraživanja od 406 učenika nižih razreda osnovnih škola 155 ih je koji su osjetili, doživjeli ili vidjeli nasilje u školi koju pohađaju.
Do sada je u nešto nižim postocima zastupljeno nasilje, većinom verbalno ili ignoriranje u manjim postocima u odnosu na ukupan broj učenika, ali nikako postocima koje bi trebalo zanemariti.
Po pitanju ovih oblika nasilja prednjači vrijeđanje na ružan način i izgovaranje ružnih riječi. Što nije čudo – s obzirom koliko se djeca sve više prosto izražavaju, psuju – misleći da je to poželjan model ponašanja.
Po reakcijama učenika na nasilje prednjači 27,6% (113) učenika koji zamole za pomoć nekog od odraslih, 25,2% (103) se brane na način da nasilniku kažu da prestane, 12,7% (52) se povjere prijateljima, 12,5% (51) učenik se uopće ne boji takvih situacija, 11% (45) neće učiniti ništa, 8,6% ( 35) će ih pobjeći, 5,6% (23) će vratiti udarac, 5,1% (21) se potuče, dok 1,7% (17) zbog tog straha neće ići u školu.
Većina ih ne zna ulogu pedagoga u školama. Misle kako je pedagog tu da kažnjava ili tko zna što već. Tek kada dođu u srednju školu, po malo upoznaju ulogu psihologa i pedagoga, i više ih se "ne boje".
Zanimljivo je mišljenje učenika nižih razreda osnovne škole po pitanju: "Kako se osjećaš u školi?"njih 49,5% odgovorilo je: "ni dobro ni loše", zatim slijedi 44,4% koji kažu "dobro" a 6,8% njih smatra kako se u školi osjećaju loše.
Gledano s pedagoškog aspekta može se pretpostaviti, na temelju takvih stavova učenika, da nešto "zakazuje" u školi, odnosno nastavnom planu i programu prije svega, zatim u načinu i metodama rada kojima se taj plan i program prenosi. Svjedoci smo činjenice kako zbog prenatrpanih informacija tako i iz drugih razloga – imamo potrebu osuvremeniti nastavu, odnosno nastavni plan i program. Činjenica je da je u našim školama (ali ne i svim) još uvijek je zastupljen frontalni rad (ja govorim- ti slušaš), gdje učenik postaje nezainteresiran i pasivan, izuzev onih odlikaša koji će uvijek naučiti. Na žalost, rijetki će naučiti s razumijevanjem već će učiti na pamet. Učenici nižih razreda su za početak preopterećeni planom i programom. Učenici su često zaokupljeni nepotrebnim informacijama a malo vremena ostaje za usmjerenje na one prave informacije. Taj pritisak osjeća vodstvo škole, stručni aktiv, učitelji i roditelji. Potrebna je veća suradnja i međusobna potpora i obavezna modernizacija nastave, i to ne samo tehnološki već i mijenjati pristup. Učenici osjećaju (osobito maleni u osnovnoj školi) frustracije i raspoloženja onih koji ih vode i uče.
Može se generalno zaključiti da su djeca upoznata sa pojavom nasilja i znaju barem donekle što je to nasilje. I "pozitivna" je stvar da je nasilje zastupljeno u nižim postotcima, što nam naravno ne daje za pravo – da ne činimo ništa za one koji su doživjeli nasilje. Jer ono će kulminirati i rasti ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere koje treba svaka škola i svaki pojedinac u njoj.
2. Upitnik za učenike predmetna nastava – viši razredi osnovne škole
Ukupan broj ispitanika predmetne nastave osnovnih škola iznosi 893 učenika. Njih 60% nije imalo iskustvo nasilja niti je bilo u ulozi nasilnika. Postoci su različiti, ovisno o kojem se obliku nasilja radi. Najčešći oblici nasilja su zadirkivanje kao i vrijeđanje pogrdnim riječima – sa 3,5% (31) učenik, zatim- ignoriranje – sa 3,1% (28), čupanje i štipanje – 2,7% (24) i na kraju ismijavanje sa 2,2% (20).
No, kada treba zaustaviti nasilje i reakcije su različite što je odraz različitih osjećaja prema viđenom nasilju. Veći dio ponekad pokuša zaustaviti nasilje, zatim 22,2% njih to čini gotovo uvijek, 16% često. Ostatak – rijetko ili nikad. 35,4% nastoji pomoći a 31,4% nisu nikada primijetili nasilje u školi. I ovdje se opet prepoznaje strah u odgovoru 15,1% onih koji ne čine ništa ali misle da nešto treba učiniti, kao i 10,6% onih opet ravnodušnih koji ništa ne bi učinili jer "to nije njihova stvar". Što se opet vraća na ono kada kažemo da temeljne vrijednosti čovjek uči kod kuće.
Nekada se očekivalo da su to samo dječaci odnosno muškarci u stanju učiniti, ali danas imamo drukčiju sliku. Curice sve više u posljednje vrijeme osim uloge žrtve imaju i ulogu nasilnika ( ako sagledamo situaciju u svijetu). Vrlo pozitivan podatak je također što su učenici iznijeli stav kako bi se u slučaju nasilja prvenstveno obratili razredniku, zatim roditeljima. U osnovnoj školi za učenika učitelj je vođa, uzor, a razrednik to isto postaje u predmetnoj nastavi osnovnih škola.
Na pitanje : Sviđa li ti se u školi? – rezultati su pokazali iste stavove kao kod nižih razreda 4. i 5.-tih osnovnih škola . Što znači, njih 49% je izrazilo mišljenje_ "i sviđa mi se i ne sviđa". Razloge ili komentar nije potrebno navoditi – već su navedeni u prethodnom tekstu gdje se na samom početku obrazlažu mogući uzroci takvoga stava tj. većinskog stava. Uzroci su jednaki stoga i izražavaju veći postotak takvoga stava.
Zanimljivo je kako svi učenici ukazuju na slobodno vrijeme koje im nije organizirano niti usmjereno, ponuđeno. Kako je moguće imati i osmisliti slobodno vrijeme mladih. To je vrlo važno područje i čak presudno.
3. Upitnici za učenike gimnazija i srednjih škola
Ukupan broj ispitanika/učenika gimnazija i srednjih škola je 585
Zabilježen je nešto veći postotak pojavnosti nasilja je veći u srednjim školama i gimnazijama. Međutim, ako statistički promotrimo samo rezultate srednjih škola i gimnazija opet možemo zaključiti kako se nasilje tj. navedeni oblici nasilja javljaju u nižim postocima. Okvirno gledano, najzastupljeniji oblici nasilja su – tračanje, ogovaranje, vrijeđanje pogrdnim riječima, ismijavanje, snimanje mobitelom u školi. Zabrinjavajući je podatak koji nam kaže kako je i oblik intimnog uznemiravanja u većim slučajevima zastupljen u srednjim školama i gimnazijama. Naravno, statistički to je vrlo mali postotak, ali potpuno je krivo govoriti o tom obliku nasilja promatrajući ga statistički.
Srednjoškolci i gimnazijalci najodgovornijim za nasilje među mladima smatraju – 33,8% vršnjake, 31,7% školu, 30,3% - stanje u društvu, 29,1% - obitelj, 21,8% - neorganizirano slobodno vrijeme mladih, 21,7% - medije, 7,3% - policiju i 5,1% sudstvo (lošu zakonsku regulativu).
U odnosu na osnovnu školu, malo je onih kojima se sviđa u školi. Dakle većina – 36% odgovara – "i sviđa i ne sviđa". 23% - sviđa mi se, 16% -ne sviđa mi se, 16% - uopće mi se ne sviđa i 9% - jako mi se sviđa. Kada zbrojimo postotke " ne sviđa mi se" i "uopće mi se ne sviđa" – dobivamo 32% onih kojima se ne sviđa biti u školi. Uzroci dolaze iz više čimbenika. Sam prijelaz iz osnovne u srednju školu može biti težak za dijete odnosno adolescenta. Primjerice, ako u osnovnoj školi nije naučio/la "kako učiti" u srednjoj školi/gimnaziji doći će do određenih komplikacija – samim tim jer je gradivo dosta opširnije i postoji veći broj predmeta. Zatim, susret sa novim licima – profesorima, vršnjacima i okolinom. Veća očekivanja su usmjerena na dijete – kako od strane škole, tim više od obitelji i na kraju društva.
4. Upitnici za roditelje
Roditelji smatraju da je 64,6% (1003) za nasilje odgovorno stanje u društvu, zatim 63,9% (993) obitelj, 58,1% (902) mediji, 51,4% (798) škola, 45,5% (707) neorganizirano slobodno vrijeme, 39,8%(618) policija, 16,4% (254) loša zakonska regulativa i 6,6% (103) vršnjaci.
Po pitanju slobodnog vremena 64,3% (998) roditelja kaže kako djeca slobodno vrijeme provode u obitelji, 18,6% (289) s prijateljima, 14,2 % (221) za računalom, 2,9% (45) u kafićima. Ovdje je važno postaviti pitanje : Što za neke roditelje znači da je dijete s obitelji? Jer neki smatraju ako je samo u kući da to znači da je s obitelji.
Uglavnom znaju gdje im djeca provode vrijeme kaže 63,2% (981), uglavnom zna gdje djeca provode vrijeme a 33,9% (527) zna, i onih 2,9% (45) kaže da ne zna. Iz već navedenih odgovora vidljiva je opreznost i nepovjerenje od strane roditelja prema djetetu što je i dokazano u odgovoru na pitanje: Vjerujete li svom djetetu? – 71% (1103) vjeruje, ali uz određen oprez, 25,8% (401) vjeruje i 3,2% (49) ne vjeruje
5. Analiza upitnika za učitelje/nastavnike
Od ukupnog broja anketiranih nastavnika profesora 47% (213) – kažu kako su im se učenici povjeravali u situacijama kada se netko nasilno ponašao prema njima a 53% (241) kaže – NE.
Prema mišljenjima učitelja/nastavnika – najodgovorniji za nasilje u školama su: 52,4% - mediji, 51,1% - obitelj, 42,1% - stanje u društvu, 31,7% - škola, 30,3% - vršnjaci, 27,8% - neorganizirano slobodno vrijeme, 10,1% - sudstvo (loša zakonska regulativa) i 9,3% - policija.
Najčešći uzroci nerazumijevanja između nastavnika i učenika su: 208 – smatra kako je to prkosan stav učenika prema učitelju/nastavniku, 203 – neobjektivno ocjenjivanje, 114 – nesposobnost nastavnika da razumije učenika, 101 – razlika u godinama, 97 – stav učitelja/nastavnika da uvijek mora biti u pravu.
Na pitanje u kojoj mjeri se primjenjuju pohvale ili nagrade u radu učenicima – najviše je onih koji to čine povremeno – njih 44% (198), 18% (83) rijetko primjenjuju pohvale i nagrade u radu s učenicima, 16% (73) često primjenjuju , 12% (54) veoma rijetko i 10% (47) veoma često. Razumljivo je kako s nagradama i pohvalama ne treba pretjerivati niti ih upućivati samo određenim učenicima. Prema ovim podatcima može se zaključiti kako bi se trebalo više primjenjivati pohvala i nagrada kao sredstvo poticaja i izgradnje ukupne ličnosti učenika.
6. Rezultati upitnika za ravnatelje i stručne suradnike
Na pitanje Postoje li u vašoj školi programi namijenjeni za rad s učenicima koji se nasilno ponašaju? Većina ravnatelja je odgovorila kako ne postoji a odgovor je bio isti i na pitanje Postoji li program rada za žrtve nasilja?
Ispitanici su ipak naveli kako se obrađuju određene teme u svakodnevnom radu stručnih suradnika, provodi se individualni rad s učenicima i roditeljima, postoji i preventivno djelovanje kroz sate razredne zajednice, roditeljski sastanci, pravilnici o kućnom redu, godišnji planovi rada koji uokviruju i pojedine čimbenike prevencije i pristupa pri pojavi nasilja.
Zaključak
Ono što mi možemo vidjeti – očito je kako nema dovoljno suradnje općenito na svim razinama unutar škole. Primjerice, navedeno je kako roditelji po pitanju nasilja najviše surađuju sa školom, međutim rezultati roditelja govore kako većinom roditelji sami "rješavaju problem" ali pokazuju želju u svojim prijedlozima za većom suradnjom i aktivnostima.
